Zagrobna halucinacija Davora Žica

Nisam vjernik. Ne vjerujem u kvazi-znanstvene priče o ‘‘sedam grama duše’‘, odnosno urbanoj legendi da se – neobjašnjivo – upravo za tu masu ‘‘olakša’‘ naše tijelo točno u trenutku smrti. Nisam dio kolektivne iluzije o času umiranja kao o transcedentalnom događaju koji će nas iz jednog, tjelesnog i konačnog, oblika preseliti u neki drugi, nematerijalni, vječni… Nemam iluzija da će nakon desetljeća šetnje ‘‘dolinom suza’‘ moji ostaci biti transformirani u nešto novo – budući da nas pokapaju na grobljima, najbolje čemu se mogu nadati jest da će humus koji se nekad zvao mojim imenom biti pogodno tlo za rast kakvog ariša, koji će u danima žege pružati hlad, a u kišnim poslijepodnevima suho skrovište nekim budućim tugujućim obiteljima.

Takav, lišen svakog pijeteta, imao sam najbolju namjeru ovaj tekst, datumski vezan uz blagdan Svih svetih, iskoristiti kao društveno-politički pamflet, podsjetnik na sve naše ‘‘mrtve’‘ – razne kvarnereksprese, trgovačka, credo banke – kojima nitko u subotu nije upalio svijeću, i sudbine svih onih koje su za sobom povukli u ambis vječnosti. Međutim, posjet grobljima promijenio mi je mišljenje.

Iako, kažem, ne spadam ni među pripadnike tradicionalnih religija koje grobnu ploču smatraju vratima za raj ili pakao, niti među zaluđenike ‘‘new-age’‘ filozofijama koji se sjećaju svojih prošlih života kad su bili Napoleon i Aleksandar Veliki i čekaju reinkarnaciju u obličju austrijskog pinča, svejedno moram priznati da me šetnja među grobovima ispunjava nelagodom i nemirom, i da sam usprkos svim racionalnim stremljenjima moga uma, u tim trenucima sklon osjetiti dio te mistike koja obavija posljednja počivališta.

Vjerojatno to manje ima veze s onima koji su tamo pokopani nego s nama samima – gledajući u grobove svojih najmilijih, gledamo u svoju budućnost. Jer svako rođenje ujedno je i smrtna presuda, i svaki novi Dušni dan približava nas tom posljednjem konačištu kojemu još nitko nije uspio izbjeći. Zato nisu posebni niti svi ti kvarnerekspresi, trgovačka i credo banke, jer sve što živi mora umrijeti, neovisno radilo se o ljudima ili kompanijama – no poanta ionako nije u tome da je njihova propast bila nešto što se nije smjelo dogoditi, već u tome što se ono što se moralo dogoditi nije dogodilo prirodnim putem, već su bili nasilno umoreni, izmrcvareni, prebijeni na smrt i što će istom stazom uskoro krenuti i mnogi drugi koji godinama polako krvare.

No, Dan mrtvih, suprotno tradiciji, valjalo bi posvetiti nama samima – mrtvima koji još hodaju – jer kad jednom travu budemo gledali ‘‘odispod’‘, bit će nam vjerojatno svjedno tko nas se sve sjeća i tko nam sve pali lumine. A i oni koji to budu činili vjerojatno neće misliti o nama, nego u našoj prošlosti gledati svoju budućnost…

Zato, umjesto da se nadam raju i bojim pakla, o svom ‘‘zagrobnom’‘ životu razmišljam u puno ‘‘prizemnijim terminima’‘ – bio bih sretan, recimo, kada bih znao da ću jednoga dana doista izrasti u onaj ariš koji će ljudima pružati hlad, skrovište i utjehu. Pa kada me se 1. studenog jednom sjete, da kažu – eto, i od njega je bilo neke koristi…

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net