Volosko: žalosna priča o starom bogatašu – 1.dio

nula_voloskoZa Liburnija.net piše dr.sc. Amir Muzur
Volosko je jedno od onih ćudljivih, ne osobito gostoljubivih naselja koje zasipaju putnika pitanjima umjesto da ga puste da predahne uz spremne odgovore.
Prije svega, ne zna se ni dokle seže. Katastarski, Volosko se prostire od zaljeva Preluka na sjeveru pa sve do potoka Tomaševca na jugu, ali ga danas svi, osim par tvrdoglavih znalaca, računaju do gradske vijećnice, velikodušno prepuštajući davna naselja Škrbiće i Lipovicu Opatiji.
Ni s imenom stvari ne stoje bolje. Ima ih koji vjeruju u Jardasovu priču da se selo nekada zvalo Javorike, a ime promijenilo u Volosko kada su tati ovdje počeli iskrcavati ukradena goveda (i goniti ih do Klane gdje su ih klali). Učenije varijante dovode ime u vezu sa slavenskim božanstvom Volosom ili, kao Kobler, s “Valle Osca” (“uvala pod Učkom”). Kad se, pak, zapita o počecima naselja, postaje jasno da je Volosko postiglo ono o čemu sanjaju sve žene ovoga svijeta – nitko ne zna njegovu starost. Za razliku od Opatije sv. Jakova, koja se relativno često spominje u knjizi riječkog notara Antuna de Renno de Mutina, u njoj uopće ne nalazimo potvrdu postojanja Voloskog.

Liburnija.net: Volosko iz nekih davnih vremena...

Liburnija.net: Volosko iz nekih davnih vremena...


Prvim se spomenom, tako, računa 53. kapitul Kastavskog statuta, koji regulira prodaju ulova voloskih ribara na kastavskoj tržnici. Uzimajući u obzir dinamiku zapisivanja odredbi Statuta, moguće je da je ovaj kapitul nastao u prvoj polovini XVI. stoljeća, što se poklapa i s drugim tragovima Voloskog, bilješkama riječkih notara iz 1543. i 1544. Iz sredine XVI. stoljeća već potječe i 65. odredba Kastavskog statuta koja dozvoljava voloskim mesarima da prisvoje bubrege i obavezuje ih na točno vaganje mesa.
Prvi Vološćak koji je ušao u povijest je Roko, sin Jurja i unuk Ivana Zavidića, koji u oporuci iz lipnja 1570. ostavlja imanja oko crkve Sv. Roka rođakinji Uršuli, ženi Vincenta Marottija. Zavidići su očito bili uglednicima u čitavoj Gospoštiji, budući da Roka Zavidića odredba 63. Kastavskog statuta, iz 1585., spominje i kao jednog od dvojice sudaca. Sve to upućuje na mogućnost da se Volosko kao naselje, vjerojatno zbog prevelike izloženosti pogibelji s mora, počelo razvijati relativno kasno, možda svega dva ili tri desetljeća prije Opatije (koja je prve naseljenike nakon benediktinaca primila oko 1560.).
Da je, pak, samostan Sv. Jakova, utemeljen negdje oko 1430., stariji od Voloskog, govori i činjenica da su Vološćaci pokapani na opatijskom groblju sve do 1860-ih, dok sporo jenjavanje opasnosti s mora potvrđuje i stradanje Voloskog 1614. i 1615., kada su ga poharali Mlečani kapetana Civrana i njihovi albanski plaćenici, iskorjenjujući navodne uskočke jatačke baze.
Liburnija.net: Pogleda prema istočnom djelu... Vila Minach i punta Bunker

Liburnija.net: Pogleda prema istočnom djelu... Vila Minach i punta Bunker


Ako se za Volosko ipak nešto sa sigurnošću može reći, onda je to gdje se u njega ulazi i gdje se iz njega izlazi. Do Voloskog se dolazi s Preluka, uvale znane po sada već napuštenom tunolovu na koji podsjećaju tek drvena straža i Valvasorov putopis. Tu, gdje se nekada spuštao tramvaj iz Matulja, stajala je početkom XX. stoljeća spalionica smeća, onda klaonica, pa napokon popularna diskoteka Milde Sorte alias Palladium. S lijeve je strane stajao i restoran Kukuriku, prepustivši 1990. mjesto Centru za turističku hemodijalizu.
Na raskršću nas dočekuje ploča s natpisom “Volosko,” ispravljajući tako nepravdu iz 1962., kada je Voloskom oduzet status samostalnog naselja. Tu je praonica automobila i od 1993. pizzeria 051 Smaila Mašinovića koji je već ranije imao bar Jorgo u središtu Voloskog. Međutim, putniku je skrenuti dozvoljeno tek stotinjak metara dalje, preko puta bara Quorum: na drugoj strani, uzbrdo, cesta vodi prema Matuljima (izgrađena 1770.), kroz novo naselje Tošinu, koje ime duguje nekom davnom javnom mlinu. U zgradi na kraju nizbrdice, pak, na raskršću koje nam dozvoljava da odaberemo hoćemo li krenuti lijevo prema Črnikovici ili pravo prema centru, bilo je udomljeno Kotarsko glavarstvo, sve dok 1903. Karl Seidl nije podigao novu zgradu, današnji Sud.
Liburnija.net: Jedrenjak 'Dražica' usidren u Vološćanskom portu...

Liburnija.net: Jedrenjak 'Dražica' usidren u Vološćanskom portu...


volosko_1_3
Liburnija.net: Spomen ploča nasuprot ulaza vile Minach @ Volosko

Liburnija.net: Spomen ploča nasuprot ulaza vile Minach @ Volosko


Za one koji skrenu cestom prema Črnikovici, dakle, sjevernom dijelu Voloskog koji je dao ime i kupalištu (za Italije – Bagno dei Legionari), prva je postaja portal Taribinog luksuznog restorana Amfora.
Na kraju restoranskog parkirališta, pred ulazom u susjednu vilu Črnikovica, ploča s latinskim natpisom evocira uspomenu na mađarskog premijera, grofa Gyulu Andrássya (1823.-1890.), koga je ovdje na odmoru zatekla smrt. Vila se tada još zvala Minach, po vlasniku Benediktu Minachu, čiji se otac Ivan, doseljenik iz Oprića, obogatio prodajući u kolerom pritisnutom Trstu limun, tada općepriznati “lijek” protiv te bolesti. Ivan Minak je na Lipovici imao brodogradilište, a obitelj je tijekom čitava XIX. stoljeća bila jedna od najbogatijih u Voloskom.
Pet godina nakon Andrássyijeve smrti, vila Minach je preuzela ime novog vlasnika, baruna Ludovica Velicsa, a u knjizi svojih gostiju zadržat će i imena velikog vojvode od Toscane, Ludwiga Salvatora, kao i nadvojvotkinje Marije Josipe.
…Priču o Voloskom donosimo u četiri nastavka… Stay tuned…
Vezane vijesti:
Feljton: Priča o Voloskom

error: Content is protected !!