Vasanska – mića zemja za čuda judi (drugi dio)

admin 9 years ago Kronika

O povijesti opatijskog naselja Vasanska u feljtonu koji će uskoro biti objavljen i kao knjiga piše dr. sc. Roberto Žigulić.

Po pitanju letnjega osvježavanja domaćeh judi i blaga, na prelaze z XIX. va XX. stoljeće va leprinačkoj općine bilo j’ po sen sega jako neregulirano stanje. Va susednoj Opatije već va sklope turističke ponudi jako dobro funkcioniraju javni banji dok z leprinačkega dela priobalja prihajaju pritužbe više gostova tukajšnjem redarstvenom uredu da se u obćini Veprinac tj. pod villa Augusta u Vasanskoj mladići od 17 – 18 let stari u moru kuplju sa svim goli, hodaju i curaju po putu kraj mora (Strandweg) kuda najviše gospoda prolazi. Budući je opis policijot suprotan ranejemu svedočenju Ludwiga Salvatora ki svojen čitateljen va Lose Blätter aus Abbazia dočarava da se nedaleko mesta pod kućun Careveh (Vasanska kbr. 90.) domaće divojke vole kupat na zaklonjenem meste, zgleda da se j’ domaća mladež va teh petnajstak let posensega skvarila. Naravno da va ten ni ni trunki istini, već se jednostavno dela o domaćoj mladeže ka ni upoznata s modun, a ne mari ni za propisi i pod pretnjun policijskega privođenja. Oni su jednostavno samo malo hrabreji od svojeh starejeh za ke C. kr. kotarsko poglavarstvo va Volosken šalje upute općine Leprinac da provede strogi nadzor nad noćnemi kupači, da budu dolično obučeni (muškarci i dječaci moraju imati kupaće gaće, rupci nisu dovoljni, dame uobičajeni kupaći kostim, nije dovoljna podsuknja sa košuljom). Gradske vlasti Leprinca prisiljene su tega 1901. leta lečit posljedice, a ne otklonit uzrok ovakovega ponašanja. On se pak ogleda va činjenice da se domaći judi va leprinačken dele Opatije nimaju kade okupat i da j’ gradnja jednega banja na leprinačkoj rivjere bila od najveće potrebi.

Takovega j’ razmišljanja bil i leprinački općinski zastupnik Conrad Quitta, privatni poduzetnik pristigal z Talije, ki j’ 1904. leta dal storit projektni nacrt za banj Quitta, smješten va Vasanskoj, na samoj granice z poreznun općinun Bernardova (Leprinac). Na početke j’ ta banj bil zamišljen kot građevina manjega kapaciteta, odvojen od crti južnega obalnega šetališta, i trebal je imet dvajsetak kabin, kako j’ to zamislel i nacrtal projektant Natale Cleva. Va faze ishodovanja građevinske dozvole, kako bi se to danas stručno reklo, C. Quitta je odustal od prvobitne varijanti i već 1906. leta on išće novu građevinsku dozvolu za gradnju puno veće građevine.

Magari j’ projekt od predstavnik protaljanaškeh leprinačkeh vlasti dobil pozitivan predznak, za građevinu od općega interesa, va kašnejem je periode taj projekt bil izložen raznen sumnjan i nedoumican. Dopis z 1906. leta predvidel je troški gradnji općinskega banja od 100.000 krun, uz smještaj zmej vilun Musil (Vasanska kbr. 91) i vilun Ragaly (Veprinac kbr. 114 ), a elaborat novega banja bil je storen na ime leprinačke općini, pod imenun Gemeindebad, a ne na ime njigovega vlasnika Conrada Quitti. Prosvjedi građani, a neš kašneje, nakon smjeni leprinačke vlasti i same Općini, izazvala j’ sumnja stanovnici da će z banjun bit zaprt putić uz potočnu bujicu Lerčica. Ta je staza bila potrebna za tadašnje prometovanje judi i blaga aš je poveževala obalni put z glavnun, erarskun cestun. Građevinski normativ ovega dela leprinačke općine predviđal je da se na sakeh 200 metar glavne prometnice omogući spoj z morskun obalun. Gradnjun nove verziji banja, na puno većoj površine, bil bi ovakov prolaz zaprečen. Apeli građani leprinačke općine finili su 1907. leta na Kotarsken sude na Volosken, a epilog je ovega zanimljivega slučaja odobrenje Općinskega glavarstva Leprinca za gradnju banja Quitta pod strogo propisanemi uvjeti, od 24. decembra 1909. leta. Ti su uvjeti prisilili investitora da zid banja prati rub skalinadi navedenega javnega prolaza, da se na isten dele postavi i ulaz va banj, anke da i samo šetalište, pokriveno portikun va dužine od dvajsetak metar, bude vavek održavano, pročišćeno od bilo kakoveh stvari i materijala, te otprto i slobodno za pasevat.

Istovremeno, pitanje gradnji banja Quitta dobilo j’ i politički predznak, aš se 1906. leta Società politica Istriana obratila leprinačken vlastun tvrdeć da je va slučaju Quitta banja počinjena povreda zakonskeh regul i najvitalnejeh javneh interes, te išćuć odštetu za prodaju plažnega dela Južnen železnican 1893. leta. Ova politička stranka nadaje postavja i pitanje problema vlasništva i ulaza va banj te stava Poglavarstva prilikun prodaji obalnega dela. Uza se peripetiji, za banj Quitta ishodovana je građevinska dozvola 1910. leta s čin je općina Leprinac darovala oven krajun monumentalan prostor. Va sklope banja dobiven je prostor za mnogobrojni trgovački sadržaji anke i za Caffe Arcade po čigoven je nazive kašneje i prozvan banj. O kakovoj se kvalitete turističke i ugostiteljske ponudi dela, svedoči i činjenica da se va dopise z 1907. leta, vezano za komercijalni prostori va sklope banja Quitta, spominje i njigovo letrično ventiliranje. Va jenen je navrate, za vreme taljanske eri, ovaj banj doživel i nadogradnju na sjeveroistočnoj strane ča ga ni naružilo, već je dapače samo naglasilo njigovu voluminoznost. No i po dofinjenju banja Quitta, jedinega javnega banja na područje leprinačkega primorja i Vasanske, dosta njih se j’ i daje kupalo po uvalicah od Slatini do Iki, izbjegavajuć nabavjanje propisane kupaće robi te prakticirajuć noćni happeningi. Erarska (državna) cesta dofinjena 1843. leta, osim tega ča j’ poveževala Reku i Lovran, poveževala j’ gotovo i se vile leprinačkega dela Opatije i Ičić.

Veli del teh vil, tj. one ke su storene uz samu morsku obalu, poveževal je i obalni put (Strandweg, Lungomare). Obalni put dug okol dvanajstak kilometara delan je va etapah na temelje inicijativi Društva za uljepšavanje (Abbazianer Verschönerungsverein). Trasa južne etapi obalnega puta ka pasuje leprinačkun općinun i po Vasanskoj, bila j’ svojen graditeljun izvorun brojneh problemi. Leta 1908. Društvo za pospješivanje prometa sa strancima u Opatiji, čigov je predsjednik Julius Cohn, išče dozvolu za produženje puta uz more sve do Lovrana i moli da se nikome ne dodijeli građevinska dozvola na morskoj obali i s obzirom na to što dotično tlo pripada c. kr. Pomorskom eraru. Z molbun da se odbiju se molbe za dozvolu gradnje kuća na obalnom putu sa strane mora i sa strane kraja, javja se općine Leprinac 1911. leta i Lječilišno povjerenstvo u Opatiji. Istega leta, nakon ča j’ bila postavljena i učvršćena ograda na još nekeg deleh ki su bili opasni za furešti, dofinjena je i otprta južna dionica obalnega puta. Opatijski je obalni put, va letah ke su bile pred njih pa se do današnjeh dan, delil sudbinu Opatije, a ki se j’ se kroz sa ta pasana leta ž njin služil, najboje govori jena zgoda z 1912. leta kada su na njin najdene neke igračke mantelina sa inicijalima B.F. i jedna duhanska kesa.

Dosad objavljeno u ovome feljtonu:
Vasanska – mića zemja za čuda judi – uvod
Vasanska – mića zemja za čuda judi – prvi dio

Roberto Žigulić / PodUkun.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net