Tjedni retrovizor

antonja_2017_giovanni_trijestin_icici (4)_01

Novo izdanje Tjednog retrovizora moglo bi se sažeti u jednu rečenicu: Počeo je Pust, a maske su pale.

Za sve one koji traže prošireniju verziju, evo tri ključne teme iz prošlih sedam dana uz prigodne glazbene citate i naramak autorskih mudrosti. Počet ćemo prvo s Pustom, da vas ne upilam odmah s političkim analizama…

– Prigodna pošalica
Smej se, smej,
Uvek se smej…
(Miroslav Ilić)

Počeo je Pust. Objesili su ih po čitavoj Liburniji – od Kastva preko Matulja do Opatije i Lovrana i niza sela, mjesta i naselja između. Mi smo kao prigodan link izvukli onaj o lovranskom početku Karnevala, ipak im je jubilarni stoti, a da ne završi samo u prepričavanju, evo i jedna prigodna pošalica.

– Zašto je policija legitimirala Pusta? Zato što po cijele dane visi u centru grada.

Hej, nisam obećao da će biti smiješna… Samo prigodna.

– Hrabrost
Nisam hrabar da joj priznam sve
Nisam hrabar da joj kažem ne…
(Gaga Petrović)

Karneval je vrijeme neobuzdanog veselja. Vrijeme u kojem se može sve reći, vrijeme u kojem se može svakog ismijati, vrijeme u kojem narodna mudrost i ludilo moraju nadjačati svaku sujetu. Pa, ipak, po slamnatim lutkama što su se zavijorile po rasvjetnim stupovima diljem našeg kraja ispada da više toga imamo za reći o svjetskim zbivanjima (Donald Trump) ili makar onim hrvatsko-europskim pitanjima (INA-MOL) nego o stvarima koje nam se zbivaju pod nosom. Bit će da je tu u našem kraju sve super, pa nemamo koga niti zašto objesiti i osuditi.

Najoriginalniji i najuspjeliji mesopust bio je onaj u Ičićima, barem do trenutka dok hrabrost nije popustila.

Što reći, veselim se Pepelnici…

– A sad, adio!
Goodbye, everybody, I’ve got to go,
Gotta leave you all behind and face the truth…
(Queen)

No, da se nadovežemo na prošlu temu i drugi dio uvodne rečenice. Ivo Dujmić napustio je SDP, glasila je vijest tjedna, vijest u kojoj nije bila neočekivana informacija (jer jasno je bilo da Dujmić neće prihvatiti mjesto na zadnjem sjedištu automobila kojem će za upravljačem biti Fernando Kirigin), već tajming.

Objaviti takvu vijest na Antonju, puna četiri mjeseca pred izbore, potez je primjereniji jednom političkom diletantu nego osobi koja ide po treći mandat na čelu jednog grada. Zbog čega? Vrlo je jednostavno – osim što je početak maškara jedan od ”najsvetijih” trenutaka u godini dobrog dijela liburnijskog puka, što bi trebao znati netko tko se prodaje za ”jednog iz mase”, osim što je vezao vijest o svojoj budućoj političkoj karijeri sa sudbinom slamnatih lutaka koji su mu ”ukrali” dio medijskog prostora, tako ranim ”trkom pred rudo” Dujmić je dao priliku svima da temeljito analiziraju njegove motive – je li u pitanju sujeta ili strah? Ali i da se otvaraju druga važna pitanja, poput onoga kako će bez stranke financirati kampanju koja stoji barem stotinjak tisuća kuna? Da se sada svaki istup u medijima tumači kao dio predizborne kampanje, da se svaki njegov potez promatra ne kao nešto proizašlo iz odgovornog obnašanja javne dužnosti, već nešto motivirano vlastitim probitkom (OK, tu se stvar ne mijenja puno u odnosu na ranije razdoblje).

Mudar postupak, ako je već naumio istupiti iz stranke, bio bi da je to učinio pred sam start kampanje, kada bi politički protivnici bili usmjereni jedni na druge, umjesto na njega, kada bi municija bila potrošena, a moral na niskim granama. Kada bi se pojavio kao spasitelj nakon mjeseci iscrpljujućeg ispaljivanja parola sa svih strana, i to nakon što se bi se mjesecima nagađalo o njegovim namjerama. Onaj na kojeg Dujmić svojom retorikom i metodama najviše podsjeća – Milan Bandić, najlukavija ”politička životinja” na ovim prostorima – svakako bi to odigrao na taj način. Zaprao, Bandić to i jest odigrao na taj način, iskoristio je tajming i bez ikakve političke ponude probio se u drugi krug predsjedničkih izbora. Doduše, iza njega su stale stotine i tisuće suradnika, a njegov odlazak oslabio je SDP.

S druge strane, Dujmić je ostao sam. Nije bilo ”masovne bježanije” iz stranke, očito da su i njegovi najbliži suradnici procijenili da im je pametnije vezati se uz SDP nego za polukuhani politički projekt temeljen na navodnoj ”popularnosti u narodu”. Umjesto da oslabi stranku protiv koje će ići na izbore, Dujmićev izlazak ih je ojačao, jer nestala je glavna prepreka suradnji s IDS-om. Ostavio je stranci dovoljno vremena da se pregrupira, sabije redove i na izbore izađe homogenizirana i udružena s novim partnerima. A istovremeno, otvorio je sebi bokove, omogućivši da se nađe na kritici i vlastitih bivših drugova i oporbe od koje su mu oni (makar dijelom) štitili leđa.

Vjerojatno je i sam Dujmić svjestan toga, pa sada užurbano traži partnere među svima koji su mu spremni ponuditi ruku, no taj popis nije osobito dug. U dosadašnjoj povijesti izbora u Opatiji rijetke su bile situacije kada je netko bez potpore lijevih stranaka došao do vlasti, ili barem do drugog kruga izbora za gradonačelnika. Zapravo, bila su samo dva takva slučaja, i u oba je glavni akter bio Amir Muzur, a ”sporedni” – HDZ. Logično je da onaj tko nema potporu jednog dijela spektra može svoj ”prolaz” tražiti tek na sasvim drugoj strani, a da Dujmić ima ”prođu” kod HDZ-ovih birača pokazali su i prošli izbori za gradonačelnika kada su mu upravo glasovi članova ove stranke omogućili pobjedu nad Nikicom Pažinom u prvom krugu izbora. Neki takav, neslužbeni brak s HDZ-om spasio je karijeru Milana Bandića. Može li isto učiniti za Ivu Dujmića? I može li HDZ na to pristati?

Davor Žic / PodUčkun.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net