Stogodišnjica otvorenja škole u Lignju – institucija koja je živjela u inat nedaćama

admin 9 years ago Kronika

Stotinu godina prošlo je od otvorenja Pučke škole Družbe sv. Ćirila i Metoda u Lignju, a taj je događaj obilježen i cjelodnevnim programom na kojem su predstavljene i najnovije znanstvene spoznaje vezane uz četverogodišnji (1914. do 1918.) period rada škole, kao i okolnosti koje su mu prethodile. O značaju škole za PodUčkun.net pišu doc. dr. sc. Vjekoslava Jurdana i prof. dr. sc. Roberto Žigulić.

Liganj – Na području Lovrana i Lovranšćine borba za hrvatske škole i hrvatski jezik bila je teška i dugotrajna. Od druge polovice 19. stoljeća do 1914. godine, rekonstrukcijom istraženih podataka, mogli smo pratiti tijek te borbe. Naime, općinska/politička vlast bila je često u rukama ”talijanaša” kao i pripadnika talijanske manjine, koji su imali ekonomsku, društvenu, intelektualnu i političku moć. Hrvatska većina nije imala značajnije razvijenoga građanskoga školovanoga sloja. A hrvatske škole (koje je oskudno otvarala austrijska državna vlast) djelovale su u izrazito nepovoljnim uvjetima s jakim talijanskim utjecajem.

Osobito Lovranšćina, kao ruralno područje, bilo je po pitanju prosvjete zanemareno. Već 1890. vodila se bitka za otvorenje hrvatske škole u Lignju, no, tada do toga nije došlo. Trebalo je proći još niz godina, do 1914. godine kada je, ne općinska ni državna vlast, nego Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru sagradila reprezentativnu zgradu i otvorila hrvatsku školu u Lignju. Danas bismo rekli, da je to bila privatna škola s pravom javnosti.

Škola usprkos nedaćama

To je vrhunski doseg same Družbe, jer su otpori hrvatskoj školi i hrvatskome jeziku bili jaki na ovome području. Iako sagrađena i otvorena usprkos prilikama, ona je sama po sebi reprezentativan primjer, kako u građevinskom/arhitektonskome smislu, tako i prosvjetnom. Štoviše, ne zaboravimo da se sama Družba, kao i njezine škole, financirala dobrovoljnim prilozima. Otkrili smo podatak da je za izgradnju škole upravo u Lignju, anonimno donirana znatna svota. Jer, je bila dugoočekivano i željeno rasadište hrvatske prosvjete na području Lovranšćine.

Neprekinuto je škola djelovala i u ratnim godinama. Dakle, ama baš ništa joj nije išlo na ruku, ni vrijeme prije izgradnje, ni vrijeme gradnje, ni vrijeme otvaranja, ni vrijeme rada. A ona je ipak sagrađena (i to kao velebna zgrada), radila je četiri godine s dobrim učiteljicama i učiteljem, skrbila je za djecu i u ratnim gladnim godinama. No, njezin je rad nasilno prekinut dolaskom nove talijanske vlasti, službenim aktom 15. siječnja 1919. godine.

Buđenje nacionalne svijesti

O značaju škole za hrvatski jezik i buđenje nacionalne svijesti dovoljno svjedoče riječi samoga tajnika družbe Viktora Cara Emina. Već pri svečanome otvaranju hrvatske škole u Lignju, a bilo je to 14. lipnja 1914. godine (toliko je tih brojki 14), kada je održana i posljednja godišnja skupština Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, književnik i narodni borac Emin, kao lovranski sin, rekao je u svome izlaganju i ove znakovite rečenice:

Lovranska braćo! Pogledajte oko sebe na ovu vašu zemlju, na sve ove vaše ”dolčiće”, umejke, njive, potoke, kaliće, pa dozovite u pamet njihova imena i vidjet ćete da to nisu nazivi talijanski, već pravi pravcati naši, hrvatski nazivi. A vi znate da ti nazivi nisu od juče. Mi smo ih naučili i naslijedili od naših otaca. (…)

Družbi je jedino mio vaš pozdrav, moja lovranska braćo, pozdrav čestitih i valjanih narodnih ljudi. Pa ste je već i pozdravili to slatkim govorom što su vam ga mlijekom svojih posvećenih prsiju ulile vaš dobre majke. (…)

Tako eto naša Družba pomaže, gdje joj je najteže. Ona je došla i ovamo, u vaš Liganj, draga lovranska braćo! Na ovom tlu je lani u ovo doba rasla trava, do mala će se na istom gojiti najljepše cvijeće, što ga jedan narod može dati svojoj domovini- naš mili porod, lovranske majke. Naši dobri istarski ljudi skupljali su uokolo novac, da vam mogu sagraditi ovu lijepu kućicu.

Nove znanstvene spoznaje

Istražujući intenzivno povijest i okolnosti nastanka škole, proteklih mjeseci došli smo do doista obilnih i višestrukih novih spoznaja, koje temeljno pridonose rekonstrukciji opće slike razvoja hrvatskoga školstva, kao i borbe za hrvatski jezik i hrvatsku samobitnost na području Lovrana i Lovranšćine od druge polovice 19. stoljeća do završetka Prvoga svjetskoga rata i dolaska nove talijanske vlasti. Dodatni motiv za istraživanje bio je, pored stote obljetnice otvaranja Škole, i isprepletanje s obljetnicom početka Prvoga svjetskog rata, što se ove godine obilježava širom Europe.

Nove spoznaje koje su otkrivene našim istraživačkim radom mogu se otprilike podijeliti u dvije grupe. Prva se grupa tiče samih okolnosti otvaranja Škole, pri čemu smo u časopisu ”Naša Sloga” pronašli tekst koji govori o burnim raspravama oko pokušaju otvaranja ”škola na vanjšćini” i to još u školskoj godini 1890./1891., no na kraju je škola bila otvorena u samom lovranskom Starom gradu. Time je došlo do apsurdne situacije da su u narednih petnaestak godina djelovale u Starom gradu jedna njemačka, jedna talijanska i jedna državna škola, a ostalih škola na Lovranšćini nije bilo.

Od zabavišta do škole

Iz navedenog je vidljivo da je otvaranje novih škola u Istri, koje bi bile namijenjene najširem sloju hrvatskog puka u Istri, išlo vrlo teško te je u tom procesu do početka Prvog svjetskog rata, odlučujuću ulogu za hrvatsko školstvo odigrala Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru. Ona 1896. u Baderni otvara svoju prvu školu, a njihov je broj do 1914. narastao na 42 škole, 4 nastavna tečaja i 10 zabavišta. Jedno je od Družbinih zabavišta, pod vodstvom učiteljice Ivanke Sajević, djelovalo i u osvit Prvog svjetskog rata i u Lovranu, te smo u Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci pronašli Kroniku rada toga zabavišta kao i bogatu korespondenciju voditeljice zabavišta s ključnom Družbinom osobom, njezinim tajnikom Viktorom Carom Eminom.

Iz tih je dokumenata proizašlo mnoštvo novih spoznaja i detalja o funkcioniranju školstva u Lovranu u osvit i tijekom Prvog svjetskog rata. O okolnostima otvaranja Škole kao i o znamenitoj godišnjoj Družbinoj skupštini, održanoj u Lignju 14. lipnja 1914., pronašli smo niz novih informacija u Ostavštini Viktora Cara Emina u Lovranu, njegovoj knjizi ”Moje uspomene na Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru” kao i u ostavštini Rikarda Katalinića Jeretova u Opatiji. Davno napisana i u međuvremenu i potpuno zaboravljena, detaljima prebogata izvješća o tim događajima, objavljena su i onodobnom dnevnom tisku, naime, u časopisu ”Naša sloga” u Puli i, dakako, ”Riečkome Novom listu” koji je tada imao posebnog izvjestitelja u Lignju.

Učitelji koje povijest (ne) pamti

Druga se grupa novih spoznaja tiče samog rada Škole. U školi je tijekom četverogodišnjeg djelovanja bilo zaposleno troje učitelja (Milan Dukić, Ruža Jelušić, Gašpara Purić), a znala ja pripomoći i učiteljica Sajević. Istraživanje je pomoglo da se pobliže utvrdi njihovo djelovanje. Učitelj Dukić otišao je iz Škole krajem 1915. godine, zbog stalnih poziva u vojništvo te su ga zamijenile učiteljice Jelušić i Purić. Učiteljica Purić djelovala je u Školi od kraja 1915. do 1918. god., a u povijesti je ostala zabilježena po dva detalja. Prvi se odnosi na njezino odvođenje istarske djece (među kojima i desetak djece iz škola u Lignju (Slavo Trdić, ”mala” Sponarićeva …) u sv. Ivan Žabno.

Razlog odlasku djece bio je posvemašnja glad, a detaljniji tekstovi o tome koje je pisao Viktor Car Emin, pronašli smo u ”Hrvatskom listu” koji je izlazio u Puli te u Eminovim ”Uspomenama na Družbu”. Također je učiteljica Purić bila poznata i po tome što se je krajem 1918. glasno suprotstavila talijanskoj okupaciji Cresa te je neko vrijeme provela u zatočeništvu u Italiji.

Školska ”ratna soba”

Ipak, najviše detalja o radu Škole u ratno vrijeme, pronađeno je u Hrvatskom državnom arhivu u Rijeci. Tu se nalaze detaljima prebogati dopisi, odaslani iz škole u Lignju, o određivanju djece sposobne za poljoprivredne radove, o sakupljanju lišća za kuhanje čaja, o pristupanju učiteljskog kadra Crvenom križu, o ustanovljenju ”dnevnog skloništa u Školi” (svojevrsni pandan dječjem zabavištu tijekom ljetnih mjeseci), o ustanovljenju školske ”ratne sobe” te sadržaju zbirke koja se u njoj nalazi te o podučavanju njemačkog jezika u Školi. U DAR-a u Rijeci pronađen je i Ljetopis škole u Lignju 1915./16. školske godine, prvorazredni povijesni dokument, proizašao iz pera učiteljice Jelušić. Konačno, u korespondenciji učiteljice Sajević pronašli smo i sam opis čina zatvaranja Škole.

Tko su ljudi koji su se borili za hrvatsko školstvo? Što su sve činili? Koje su žrtve morali podnositi? Zašto su nam danas nepoznati? Jesu li sačuvani arhivski dokumenti? Gdje ih tražiti? Sve su to pitanja i problemi koje smo otkrivali, s kojima smo se suočavali nailazeći na niz objektivnih prepreka, budući da su podatci o toj temi doista rijetko sačuvani.

Materijal koji čeka objavu

Ono što smo pronašli, a veći toga nije digitaliziran i nije dostupan javnosti, svakako valja objaviti u tiskanome obliku, a zatim, dakako, i elektronskome. Mi, kao autori iznimno to želimo i apeliramo na mjerodavne da se to i ostvari, budući da provedeno istraživanje zadire u samu srž višestoljetne borbe za opstojnost hrvatskog naroda na ovim prostorima. Ona je u svojoj pozadini imala plemenite ciljeve i vodila se je metodama i postupcima koje su u to vrijeme jedino bili mogući i iz kojih današnje generacije također mogu puno toga naučiti. Svakako, želimo naglasiti, prije svega, veliku podršku lovranskoga načelnika Alana Sankovića koji se i osobno veoma angažirao u obilježavanju obljetnice, te nas, zapravo i pozvao na pripremu naših predavanja. Tijekom zahtjevnih naših istraživanja, načelnik Sanković aktivno nas je pratio i podržavao i motivirao.

Vjerujemo, da ćemo uz takvu podršku, u dogledno vrijeme, javnosti u obliku tiskane publikacije, detaljno objaviti sve plodove istraživanja o povijesti i kulturi jednoga dijela bogate i burne povijesti Lovrana i Lovranšćine.

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net