Restoran Kinkela Bregi slavi 100 let od otpiranja

Kinkela Bregi - Oštarija prej adaptacije

Va kuće familije Kinkela i prej nego se je oštarija otprla bilo je živo. Tu je bil poštanski ured i butiga, a se su to vodili člani familije. Va to vreme, pak se do 1957. kada je kuća proširena i kad je zdignjen kat to je bila prizemnica va koj je va jednen dele bila oštarija, a va drugen, manjen dele je bil stambeni prostor familije. Ova oštarija se va 100 let ni (skoro) nikad zaprla ni jednega jedinega dana! Zaprta je bila samo jedanput dvajsetak dan i to na silu.

Bregi – Potla ”Stare pošti“ najstareja oštarija va našoj općine, a ka i dan danaska dela i va vlasništve je iste familije je Restoran „Kinkela“ va Bregeh. Ča više, ovo leto slave i jedan veli jubilej: 100 let od kada je oštarija otprta! Čestitki familije Kinkela!

PETON ZA GOSTI
Pa da vidimo kako je to počelo tega 1912. leta. Va kuće familije Kinkela i prej nego se je oštarija otprla bilo je živo. Tu je bil poštanski ured i butiga, a se su to vodili člani familije. Pošta je te, 1912. ukinuta pa je familija Kinkela odlučila namesto pošti i butigi otpret oštariju. Moramo reć da je va to vreme pak se do 1957. kada je kuća proširena i kad je zdignjen kat to bila prizemnica va koj je va jednen dele bila oštarija, a va drugen, manjen dele je bil stambeni prostor familije Kinkela.

Uz kuću na južnu stran je bila tišjarija va koj je delal Miloš, a zgora tišjarije tarac na ken su po lete sedeli gosti. Ta tarac su zvali ”peton“. 1975. leta ”peton“ je natkriven, a sledećega leta i zaprt i tu je sada sala za piri i druge fešti. Ma, ča je mane bilo najviše simpatično je da se ta sala i dan danas ne zove drugačije nego ”peton“. Kada morate poć nekamo čut i zapisat kakovu interesantnu štoriju od oštarije onda morate najprej videt su ta dan otprti, al će se, ako ste slabe sreći potrefit da su jušto ta dan zaprti.

'Peton'

Ja, ma za poć Inese va Bregi ne morate! Ovo je za živu istinu: ova oštarija se va 100 let ni (skoro) nikad zaprla ni jednega jedinega dana! Zaprta je bila samo jedanput dvajsetak dan i to na silu. Bilo je to va aprile 1941. leta. Talijani su parićevali velu ofenzivu na Jugoslaviju i računali su da će se na oven područje, buduće da je bilo granično, vodit žestoki rat. Zato su evakuirali si stanovniki z vlakon va Italiju. Za su sreću da je Jugoslavija bez spaljenega metka kapitulirala pak ni bilo ni r od rata tako da su se judi brzo vrnuli nazada. Vicetu i njegovoj familije ni bilo lih tako zapret oštariju, se pustit i poć ća kot profugi. Va Bregeh je va to vreme bila kazerma va koj su bili talijanski financi ki su rada prihajali v oštariju. Mej njimi je bilo do-breh i pošteneh judi pak su svojga dresiranega pasa zavezali pred vrata od oštarije da ju čuva od kakoveh tati. I tako je talijanski vojni pas očuval oštariju teh jedineh nekoliko dan ča je oštarija va zadnjeh sto let bila zaprta.

OBITELJSKI RESTORAN Z DOMAĆUN ATMOSFERUN
Zato san se ja lih jedan dan bez pitat je zaprto, al otprto otputil ”Inese va Bregi“. Napoštu san ovo stavil pod navodniki aš kada z neken ćakulate kade je bil, al kamo će poć, nijedan neće reć va „restoran Kinkela“, leh reču jušto ovako kako san ja zapisal. Ma, ča se ja pametin kada san bil još otrok, doma smo rekli da gremo ”Milošu va Bregi“, a govore mi da su va stara vremena govorili da gredu ”Vicetu va Bregi“. Kemu će se do nekoliko let hodit nisu mi znali povedet. ”Aaaa, ki zna, ćemo videt još“ rekla je Ines. Nisu samo vrata ovega restorana vaveki vekon otprta nego su njin i srca jušto takova. Ne morete, a ne oćutit domaću i domaćinsku atmosferu. Cela familija tu složno dela, saki zna svoj posal i to se vidi, a bome i čuje ih se. Jušto tako složno povedeli su mi štoriju od ove oštarije sadašnja gazdarica Ines i njeja sestra Mirjana, muž Franjo i jedna od četire ”predstolonaslednice“ Patricija. Još su i nonu Ankicu ka je vredno va kuhinje delala zazvale sako toliko kad ča nisu znale, a ča san ja kurijož kot brek, spićeval. Patricija, ka ima dara za pisat, odmislela je da bi napisala i knjigu od oštarije. Pak neka da i to čin prej. A dokle ne napiše knjigu povedela nan je štoriju od oštarije i familije Kinkela, aš jedno bez drugega se ni ne more. Vice Kinkela i Mila rojena Šepić, Tometova z Rukavca imeli su četiri sini i jednu hćer. Jedan od sini, Miloš bil je taj ki je nasledil oštariju. Hodil je i va talijansku i va hrvacku školu i finil zanat za tišjara.

Dva joga...

Iako su imeli oštariju Miloš ni nikada tišjariju zapustil. Bila je to njegova jubav, a i potreba. Saki solad je dobro prišal. Miloš je oštariju od svojga oca Viceta na se prezel 1962. leta: Z semi prilikami i neprilikami ke je život nosil Miloš je uspjel oštariju očuvat i uzdignut na nivo na ken je i dan danas. Miloš je (službeno) oštariju vodil dvajset let, kada je šal va penziju, magari je i daje ”držal špagi v ruke“ se do pred šest let kada j’ partil tamo kamo ćemo si jedan dan poć. Kot mići san z materun i ocon i njihemi prijateli užal poć va Bregi Milošu, potla kot mladić, pak najzad i va zreleh leta. I danaska ga vidin kako sedi spod televizije, čuda puti s kartami v ruke. Verujen da se i čuda od vas tako domišja Miloša. A kad smo već pul karat, va Bregeh se i danaska rada igra na karti. Pridite petak večer pak ćete videt kumpaniju ka već čuda let ne fali ni jednega petka karti igrat. Moj pokojni barba je bil mej njimi. Kada već ni mogal auto vozit je neki prišal po njega pak je šal ”do Miloša“ karti igrat magari već ni bilo Miloša, a danaska ni ni njega.

ČRNA KNJIGA JE VAVEK AKTUELNA
Nekada se je igrala briškula, trešeta i škopa. Ova zadnja se već jako ne igra i još ju malo judi zna igrat, ma se zato briškula i trešeta igra i to kako: va Bregeh je sako leto okol Vazma jedan od najvećeh kartaškeh turniri z jako bogatemi nagradami pak ne fali ni jedan ki za se drži da je nekakov kartaš. Ovo leto igraju 52 para, a odigrat će se preko 500 partidi.

Uz karti ke se celo leto igraju, čin malo stepli počne se i boćat na jednen od nekadajneh dva joga. Onput se je malo drugačije boćalo leh danaska. Boće su bile drvene i saki igrač je imel samo jednu boću. Neke boće su zvali ”od kaladi“ aš da ”kalevaju“ pak su hiteli zibrat čin boju boću. Ki je zgubil je moral pla-tit duplicu vina. A va ta vremena to ni bilo sakemu lahko platit, ma pravila su pravila i moraju se poštovati. Ma i za to je bilo rešenje, a zvalo se je „črna knjiga“. Ines i danaska čuva ”črne knjigi“ va keh su se zapiševali dužniki, ča su dužni, od kada i kada su dug platili. Pilo se je na dug, ma se ne pameti da je bil neki ki ne bi čin je plaću prijel prišal va oštariju dug ”podricat“. Ma već kada j’ prišal v oštariju ni mogal, a da još ča ne popije i magari otpre novi dug. Takova vremena su bila. Uz delo ko j’ nejveć teško bilo, karti i boće bile su jedina zabava.

Dok je bila pošta...

Jedina zabava ja, ma dokla ni prišla, bi rekal jedan va mojoj familije ”ona prokjeta škatula“ ča će reć televizija. Danaska ni ni škatula, aš va Bregeh na isten meste kade je nekada stala ”škatula“ sada stoji tanka ploča z duplo većen ekranon. Šezdeseteh let je Miloš prvi imel televiziju va Bregeh pak je oštarija postala kod da bi jedno kino. Kada je bil kakov festival, al kakov poznati film, al pak utakmica, spod televiziju su se nasložile kantridi i se j’ gledalo. Uz televiziju va oštarije je bil i prvi telefon pak su judi prihajali telefonirat, zvat duhtora, al za kakovu drugu ozbiljnu stvar, a ne pofin bedastoć kot ši danas najveć ćampamo. Miloša su judi zapametili kot pravega dobričinu i domaćega oštara, ma ni Miloš ne bi bil „Miloš“ (mislin na oštariju) da ni bilo dobrega duha tega lokala, a to je nona Ankica. Dobri duh je prava beseda, aš nju ne moremo videt, ma ona je tu, oćutimo ju va saken pijate domaće hrani ka se još vavek more ovdeka pojist. Danaska se sakakova jila zmišja i se je to više-manje jako dobro, ma pijat domaće hrani je sakemu najslaji. A nona Ankica ne ume drugačje kuhat nego ”po domaću“. I dokle smo mi ćakulali ona se ni fermala vrtet po kuhinje. Nekada se je i blago doma gojilo. Prasci i kokoše najviše. Vreme rata kada je Vice imel oštariju, a bila je vela mizerija pak je njegova žena Mila hodila v Opatiju va jedan hotel va kuhinju pomoć delat, a za plaću je dobila ostrški od kompira s kemi je doma prehranila prasci. I va današnje vreme, na žalost, judi brižni delaju pak ne dobiju nanke ostrški.

Črna knjiga

DO BREGI SE J’ MOGLO ŽMEĆ PRIT
Kako ne moru slaba vremena zavavek durat (treda će i ovemu današnjemu prit kraj jedan dan) tako je krajen šezdeseteh let i pul nas počel standard pomalo rast. Već se je premoglo poć i z familijun i prijateli va oštariju na kakov obed. Kako su Kinkeli imeli kokoše tako su za svoji gosti počeli ih peć. Gosti je bilo se više, a kokoš se manje. I ča sada? Na Pehline je bil peradarnik va ken se je moglo na veliko kupit zaklane kokoše. Auta ni bilo pak je Ankica šla s
kurijerun i z dve vreće po kokoše. Ma ni to ni bilo lahko, aš ju šoferi nisu pustili rada z temi kokošami na kurijeru pak je morala gledat kada kurijeru vozi njeji kunjado Ivo. Kada j’ prišla doma cela familija se je stavila te kokoši poskust i očistit da budu parićane za subotu i nedeju kada su judi masovno prihajali va Bregi ”na pilići“. Porcija je bila pol pilića, a bilo je gosti ki su bili vredni i celege pojist. Jedna grupa Holandezi ka je boravila v Opatije prihajala je dosta let na obed va Bregi. Za njih se je znalo: mušken pilić, a žensken po pol. ”Do Frančić su dišeli. Mogal si žmeć, po dihe prit va Bregi“ povedel mi je jedanput moj barba Dino. A pak piri… To je štorija za se. Točan broj koliko ih je kroz ovu oštariju pasalo se ne zna, ali računaju da bi broj moral bit negdere okol tisuću i pol. Ni ni malo. Kot se menja saka užanca i sa-ka moda tako su se i piri danaska fanj promenili od nekadajneh. Judi su bili siromašneji, ma su bili i skromneji. Nisu se rashićevali više leh rabi kot se ši danaska čuda njih da. Čuda pirnjaki je va to vreme prišlo samo na pršut i sir ki su njin kumpari platili, a potla se je šlo doma na večeru. Oni ki su pirovali va oštarije pirni meni je bil najveć puti sir i pršut, mesna juha, pohani pilić s kompiron i torta, a potla pol noći kapuz i kombasice. Pršut se je na ruki va konobe rezal pak ako je bil malo veći pir Miloš je užal počet jutro rezat pak do rano zapolne. Da mu ne bude štufno, vavek je ki prišal ga malo videt pak su kakovu feticu ka j’ bila pretanka v usta hitili. Miloš ni bil zadužen samo za pršut rezat i vino parićat. Bil je on i glavni konobar. I to kakov konobar: bela stomanja, črni fijok, črne brageše i bele kalceti. Vavek je govoril da pravi kelner mora imet bele kalceti, zato je vavek nosil malo kraće brageše – do kičice da judi vide da nosi bele kalceti! Bele tavaji i kakov busol bile su jedina dekoracija, altroke danaska. Danaska zibiruju kolori rožic, kolori obrusi, kolori katrid pak mora sa sala bit va toj boje okrunjena, perfin i torta mora bit tega kolora. Saki zna kamo će sest aš ga čeka kartica z njegoven imenon, a zadnje vreme je va mode z zlatnen prahon sakemu ime na obrus stavit. A za jist sega: pršut i sir, mrkači na slatu, pohani sir, šampinjoni na žare, pak tri sorti juhi, pečena teletina, janjetina i odojak, potla pol noći fuži i divljač. Sega, čuda i preveć.

Miloš reže pršut

TRI GENERACIJE PIRNJAKI
Ni retkost da se dogodi da va Bregeh piruje treća generacija, oni ken su ovde pirovali nonoti, pak oci i materi i sada ši oni. Užaju zaškercat pak reču: ”kad se stari nisu ovde potrovali treda nećemo ni mi.“ Muzika se zna, obavezno band, aš jedna al dve armuniki na pire ni odavno već va mode. Subota je za celu familiju ”udarnički“ dan. Od ranega jutra se počne pripravjat hrana i sala. Samo ča sada pršut režu makini ke same režu. To se zna, se jednake fetice, a ne kot Miloš jednu debju jednu tanju. Piri duraju drugi dan do jutro pak dokla se se pospravi i očisti se more reć da je radni dan daji od 24 ure. Malo počinut pak daje… Nedeja je dan za familijarni obedi ki se tuka nute po povoljneh cijenah. Manji piri i manje fešti do cirka 50 judi održavaju se va manjoj sale va samoj oštarije, a oni preko tega ”na petone“, ča će reć va veloj sale. Tradicionalno va veloj sale ”na petone“ organizira se i doček novega leta, tanac za pusni pondejak i tanac za 8. mart. Se ča je ovde zapisano mići je del štorije od ove stoljetne oštarije i familije Kinkela. Oni veći del će zapisat Patricija ka je skupa z svoje tri sestri Martinun, Marinun i Đuli čuda fešti i piri odelala. Rekla je da to mora storit aš da ono ča ne zapišeš gre ”adio mare“, a ona je jako ponosna da je del onega ča su njeni voljeni nekad i danaska provali, delali, osjećali i živeli. A živeli su oštariju! Jušto tako i va saken slove teh besed, a ča ćete oćutit čin pridete na vrata. Napoštu nisan zapisal ča sega va oštarije nute, aš nute sega ča va kartah piše, a za ono ča ne piše ćete se lahko dogovorit.

Oštarija Kinkela Bregi danas...

Alfred Šaina / Tramontana

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net