Opatijac u Beogradu: Kako su rani dani Jugoslavije opisani u pismima kraljevskog namjesnika Ante Mandića

Objavljeno 28.12.2015.

Ante Mandić

Ante Mandić

Pismohrana istaknutog hrvatskog političara, Opatijca Ante Mandića, nedavno je postala dio građe Državnog arhiva u Rijeci zahvaljujući donaciji njegova unuka Olega Mandića, što je prilika da se prisjetimo razdoblja neposredno prije i neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata koje spomenuta ostavština dodatno rasvjetljava.

Ante Mandić i Oleg Mandić (sin) u partizanima 1944.

Ante Mandić i Oleg Mandić (sin) u partizanima 1944.

Za multimedijalni on-line magazin PodUčkun.net piše arhivistica Državnog arhiva u Rijeci Zrinka Tolić Nikolić.

Opatija/Rijeka – Na poziv unuka dr. Ante Mandića, Olega Mandića uputila sam se u Opatiju na adresu Maršala Tita 212. Znala sam iz napisa i istraživanja povjesničara da su se već prije Drugoga svjetskog rata u Vili Mandić u Voloskom 1937. potajno sastali Josip Broz Tito i Ante Mandić, u to vrijeme vrlo istaknuti političar, predsjednik Jugoslavensko-češke lige, a u vrijeme Prvoga svjetskoga rata član Jugoslavenskoga odbora, organizacije hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih emigranata iz Austro-Ugarske koja je u doba I. svjetskog rata vodila akciju za oslobođenje južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijomk i Crnom Gorom u zajedničku državu. Te iste 1937. godine Mandić se odselio u Beograd, a s Titom ostao u prijateljskim odnosima sve do svoje smrti.

Ante Mandić rođen je u Trstu 1881. Sin je liječnika Frane Mandića, porijeklom iz Kastva. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, Trstu i Sušaku. Studirao je pravo u Beču i Grazu. Nakon završetka studija prava u Grazu bio je odvjetnikom u Trstu, Voloskom i Opatiji.

Tito i Mandić

Tito i Mandić

Tijekom Prvog svjetskog rata bio je članom Jugoslavenskog odbora u Rusiji u Petrogradu (Sankt Peterburg) od 1915., sudjelovao je u organiziranju Jugoslavenskog odbora u Londonu, a nakon povratka u Kraljevinu SHS bio je predsjednikom Jugoslavensko-češke lige (od 1919), te odvjetnikom u Voloskom (1921.- 1937), Beogradu (1937. – 1941.) i Opatiji (do 1943).

Stalno emotivno vezan uz Istru i njene probleme, nakon Rapalskog mirovnog ugovora (1920), razočaran Kraljevinom SHS, a na poticaj dr. Trumbića, Meštrovića i Trinajstića vraća se 1921. u Volosko. Tu je u doba uspostave fašizma u Italiji radio kao jedan od rijetkih hrvatskih advokata, najprije s dr. Ulrikom Štangerom, a od 1929. dalje samostalno uz pomoć sina dr. Olega Mandića.

Nakon kapitulacije Italije (rujna 1943) izabran je za predsjednika opatijskog Narodnooslobodilačkoga odbora, a 1944 za vijećnika ZAVNOH-a te člana predsjednštva AVNOJ-a. Od 1944. bio je predsjednikom Oblasnoga odbora jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Istre i predsjednik Zemaljske komisije za ratne zločine Hrvatske.

Tito i Ante Mandić

Tito i Ante Mandić

Od 1944-1945. godine član je Kraljevskoga namjesništva osnovanog u okviru Sporazuma Tito – Šubašić. Predložio ga je Tito, kao Hrvata, a kuriozitet je bio u tome što je dr Ante Mandić u času kad je izabran regentom nove države Demokratske Federativne Jugoslavije bio još uvijek talijanski državljanin. Tito je predložio i Slovenca ing. Dušana Serneca, dočim dra Srđana Budisavljevića, kao Srbina predložio je kralj Petar (Šubašić). Godine 1956. pod naslovom Fragmenti za historiju ujedinjenja objavio je dokumentarnu građu o djelatnosti Jugoslavenskog odbora u Londonu.
Umire u Lovranu 1959. godine.

U razdoblju 1944. i 1945. godine tajnoviti je političar obnašao u okviru sporazuma Tito – Šubašić, u ulozi regenta, svoju možda najvažniju životnu rolu, pa ipak, iz jednog od pisama iz kutije što mi ju je predao njegov unuk Oleg, razabire se kako Mandić već tada snuje o povratku Opatiji, uz želju da iza rata drugima prepusti vođenje države.

Ivan Ribar i Ante Mandić s borcima u Jajcu 1944.

Ivan Ribar i Ante Mandić s borcima u Jajcu 1944.

Bivši ban Banovine Hrvatske dr. Ivan Šubašić, ulaskom Jugoslavije u rat 1941., emigrirao je zajedno s vladom D. Simovića u London, te postao predsjednikom kraljevske Vlade u izbjeglištvu, u kojoj je držao portfelje svih Ministarstava. Po diktatu Engleske radio je na stvaranju nove Jugoslavenske vlade koja bi nastala sjedinjavanjem vlade u Londonu s Nacionalnim komitetom oslobođenja Jugoslavije kao Titovom partizanskom Vladom. (NKOJ je osnovan odlukom Drugog zasjedanja AVNOJ-a 30. studenoga 1943., a za predsjednika je izabran Josip Broz Tito). Tito je u svojstvu predsjednika NKOJ-a 16. lipnja 1944. na Visu sklopio sporazum s predsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije. Pregovori Tita i Šubašića završili su uspješno, poglavito za Tita; i poznati su u historiografiji kao Viški sporazum od 16. lipnja 1944. i Beogradski sporazum od 1. studenoga 1944. godine.

Igor M., Nevenka M., Vladimir Bakarić i  Oleg Mandić (unuk)

Igor M., Nevenka M., Vladimir Bakarić i Oleg Mandić (unuk)

Na temelju tog sporazuma, Subašić je dao ostavku na mjesto predsjednika izbjegličke vlade te je u ožujku 1945. godine u Privremenoj vladi DFJ zauzeo mjesto ministra vanjskih poslova. Sukladno ovim sporazumima formirana je 7. ožujka 1945. u Beogradu Privremena vlada Titove države Jugoslavije koja se tada nazivala Demokratska Federativna Jugoslavija. DFJ je po političkom uređenju bila kraljevina, time što je Kralju Petru II. Karađorđeviću zabranjen ulazak u zemlju, a kraljevske su ingerencije povjerene tročlanom Kraljevskom namjesništvu DFJ (Mandić-Sernec-Budisavljević). Uočivši da sudjeluje u Titovom i Staljinovom političkom teatru u kojemu mu je pripala uloga dvorske lude, u listopadu 1945. Šubašić je podnio ostavku ”zbog neslaganja s političkim smjerom u zemlji” i napustio Vladu. Odlazi u Zagreb gdje i umire 22. travnja 1955. godine. Upravo jedno pismo iz priloženih pisama iz Mandićeve kancelarije u Beogradu od 28. srpnja 1945. upućeno je gospodinu dr. Ivanu Šubašiću ministru inostranih djela – Beograd u kojem se traži dozvola za povratak ”fjumana”, odvjetnika dr. Julija Szego iz Venecije u Rijeku.

Formiranje pogrebne povorke pred općinskom zgradom

Formiranje pogrebne povorke pred općinskom zgradom

Ustavotvorna skupština DFJ je 29. studenoga 1945. donijela, na temelju rezultata provedenog općenarodnog referenduma, odluku o ukidanju monarhije: ime države je promijenjeno u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. Novo je ime ozvaničeno ustavom 31. siječnja 1946. godine. U priloženim dokumentima nalazi se Zapisnik sjednice kraljevskih namjesnika održane 3. prosinca 1945. gdje se u vezi zaključka ustavotvorne skupštine od 29.studenoga 1945. Jugoslavija proglašava republikom, u vezi zaključaka ustavotvorne skupštine od 1. prosinca 1945. vlast prenosi na predsjedništvo Ustavotvorne skupštine, te slijedom prethodnog – Predsjedništvu vlade predaje arhiva Kraljevskog namjesništva.

Iz podataka priloženih pisama saznajemo još neke pojedinosti njegova djelovanja u cilju upotpunjavanja političke biografije Ante Mandića, za kojeg je akademik Petar Strčić kazao kako je, uz svog pretka strica, Matka Mandića, važna politička ličnost ovih krajeva, dodavši da je svako iščitavanje prošlosti zapravo svojevrsna interpretacija prošlosti.

Ante Mandić 1944. u Jajcu (II zasjedanje AVNOJ-a)

Ante Mandić 1944. u Jajcu (II zasjedanje AVNOJ-a)

Službena korespondencija nastala je u okviru sprovođenja sporazuma Tito-Šubašić te njegova djelovanja kao člana Kraljevskog namjesništva iz godine 1944. i 1945.godine. Navedeni spisi su koncepti poslovnih pisama, korespondencija, preslike većinom pisanih na hrvatskom, djelomično na talijanskom jeziku i njemačkom jeziku. Navode se članovi Mandićeva kabineta: šef kabineta Branko Diklić, sekretar kabineta sin dr. Oleg Mandić i šef kancelarije namjesništva Predrag Mitrašinović. Pisma upućena Dušanu Brkiću, tada podpredsjedniku vlade NR Hrvatske, Mitru Bakiću, narodnom heroju Jugoslavije, dr. Vladimiru Bakariću, spominje se i Ante Eugen Brlić, pisma su službenog i privatnog karaktera. Službeno – privatna prepiska s Viktorom Carom Eminom, slovenskim političarem dr. Ivanom Čokom, Andrijom Hebrangom, Većeslavom Holjevcem, Josipom Brozom Titom, Edvardom Kardeljem, Borisom Kidričem i drugima.

Dio povijesti obitelji Mandić našao je svoje mjesto u knjizi Olega Mandića koja je 2001. godine objavljena pod naslovom „Kronika obitelji Mandić“: njen autor, unuk jednog od znamenitijih opatijskih političara napomenuo je da su rani beletristički radovi njegova djeda Ante Mandića ostali neobjavljeni. Njegova pak pisma, objedinjena sada pod paskom Državnog arhiva u Rijeci, neće ostati neobjavljena, pa će se i time doprinijeti dodatnom rasvjetljavanju životnog opusa ovog samozatajnog, pa slijedom toga pomalo i tajanstvenog opatijskog političara.

Mrtva straža uz odar Ante Mandića u Općini Opatija - u prvom planu Jakov Blažević, Vladimir Bakarić i Vanja Radauš

Mrtva straža uz odar Ante Mandića u Općini Opatija – u prvom planu Jakov Blažević, Vladimir Bakarić i Vanja Radauš

Zrinka Tolić Nikolić / PodUčkun.net
Foto: Arhiv obitelji Mandić

Oznake: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Vrati se natrag »