Opatija očima (nezadovoljnih) putnika i pisaca

Objavljeno 06.05.2013.

opatijski_mul

Za Liburnija.net piše dr. sc. Amir Muzur

Opatijci su uglavnom prekritični prema svome gradu. Uvijek ih nešto smeta: ako nije čistoća ulice, onda su zatvorene trgovine, ako nije uređenost plaža, onda je nepodrezanost granja. Gosti, pak, koji dolaze ovamo, iz Zagreba ili iz daljega, sjedaju na sunčanu terasu i, gotovo u razini mora, ispijajući kavu, čude se tim namrgođenim domorocima. Lista oduševljenika Opatijom je neizmjerna: na kraju krajeva, na pozitivnoj propagandi je Opatija i stasala u mondeni hit onodobne Austrijske rivijere. Patolog Robert Virchow i botaničar Heinrich Noë hvalili su opatijsko raslinje, kirurg Theodor Billroth Opatiju je zadužio ponajviše reklamom isticanom u svojim pismima prijatelju i glazbenom kritičaru Hanslicku: u najpoznatijem od ovih pisama, objavljenom u Neue freie Presse siječnja 1885., Billroth kaže da se ”u Italiji čovjek lako prehladi (Acclimationsschnupfen), dok u Opatiji nema vjetrovitih i hladnih pasaža pri šetnji”, hvali vegetaciju i osobito se buni protiv dezinformacija da u Opatiji nisu uređene šetnice (”putovi su ravni ili blago nagnuti – idealni za razmišljanje”). Među najljepše panegirike svakako se mogu ubrojiti i pisma poljskog književnika i nobelovca Henryka Sienkiewicza, koji je izlječenje svoje grlobolje izravno pripisao opatijskom zraku.
Naravno, odavna se znalo da entuzijazam opatijskim fasadama i pejsažima ne dijele baš svi. Karl Lueger, gradonačelnik Beča, bježao je u mirniji Lovran, a nadvojvoda i prestolonasljednik Franjo Ferdinand bježao je antisemitu Luegeru, sklanjajući se pred „židovskom arhitekturom“. Tako je, nekako, morao misliti i Antun Pavlovič Čehov za posjeta Opatiji listopada 1894., bar ako je suditi po njegovoj noveli Arijadna, u kojoj se pita:

Antun Pavlovič Čehov

Antun Pavlovič Čehov

Jeste li ikada bili u Opatiji? To je prljavi, mali, slavenski gradić sa samo jednom smrdljivom ulicom kojom se ne može hodati bez kaljača. Toliko sam čitao, uvijek s toliko intenzivnim osjećajem, o tom “raju na zemlji”, da kada sam, kasnije, pridržavajući hlače, oprezno prelazio usku ulicu, iz dosade kupio tvrde kruške od stare seljanke koja je, prepoznavši me kao Rusa, rekla: “Čitiri” mjesto “četiri”, “davadsat” mjesto “dvadsat”, i kada sam se čudio kuda poći i što ovdje raditi, i kada sam neizbježno sretao Ruse jednako razočarane kao i ja, počeo sam se osjećati ozlovoljeno i posramljeno. Ima tamo jedan miran zaljev pun parobroda i brodića šarenih jedara. Odatle sam mogao vidjeti Rijeku i daleke otoke prekrivene ljubičastom maglom, i bilo bi to slikovito da pogled na zaljev nije opkoljen hotelima i njihovim depandansama – građevinama apsurdne, trivijalne arhitekture, koje su čitavu tu zelenu obalu prekrile pohlepnim novcorovačima, tako da uglavnom u tom malom raju ne vidiš drugo do li prozore, terase i male trgove sa stolovima i crnim konobarskim ogrtačima. Postoji i park kakav možeš sada naći u svakom kupalištu u inozemstvu. I mračna, nepomična, tiha krošnja palmi, i svijetao žut pijesak u drvoredu, i svijetla zelena sjedala, i blijesak tulećih vojnih rogova – sve me je to u deset minuta razboljelo! A čovjek je ovdje iz nekog razloga prisiljen provesti deset dana ili deset tjedana!

Ne mnogo bolje o Opatiji se izrazio i kanadski putopisac Lovett Fielding Edwards (1901.-), inače prevoditelj Andrića, Kiša i Đilasa na engleski, koji je 1930-ih posjetio Sušak u Kraljevini Jugoslaviji:

Mnogi domaći ljudi posjeduju pogranične putovnice za Rijeku i Opatiju (Abbazia). I ja sam onamo otišao kako bih proveo večer i – razočarao se. To je tamna strana razvoja turizma. U usporedbi s prekrasnom obalom Dalmacije, Opatija se doima poput noćne more. Mjesto je načičkano hotelima, restoranima i barovima; barovima, mislim, u kontinentalnome smislu, koji imaju siromašne kabaretne predstave, jeftina pića i Animierdamen […]. Sve podsjeća na poželjne gradove budućnosti gospodina Wellsa koje, nadam se, nikada neću vidjeti. No, čini se da se to mjesto silno sviđa Mađarima koji su ovdje glavni posjetitelji. U Jugoslaviju se vratih s velikim olakšanjem.

Richard Francis Burton

Richard Francis Burton

No, vjerojatno najdetaljniju negativnu ocjenu Opatije dao je Richard Francis Burton (1821.-1890.), geograf i kartograf, pustolov i znanstvenik, špijun i pjesnik. Navodno je govorio 29 jezika, preveo Tisuću i jednu noć s arapskog i Kama-sutru s hindua. Sa Spekeom je vodio ekspediciju koja je tražila izvor Nila, prvi je Europljanin koji se probio do jezera Tanganjike, pisao knjige o sokolarstvu, mačevanju, etnografiji i seksualnim praksama, hodočastio prerušen u Meku i Medinu, ratovao u činu satnika u Indiji i Krimskom ratu, bio konzulom u (danas) Ekvatorijalnoj Gvineji, Brazilu, Siriji i Italiji. Upravo sa svojeg zadnjeg položaja u Trstu Burton je, zajedno sa svojom ženom Isabel, ultrakatolkinjom, krenuo 1887. na poziv Bečkog tjednika u Opatiju, istarski Curort tada još nove Austrijske rivijere.

Par je u Opatiji proveo tri mjeseca, od prosinca 1887. do ožujka 1888. u hotelu Stephanie (danas Imperial). Već na samom početku svog izvješća izražava nadu da će novine objaviti istinu o “mjestu koje troši tolike forinte da bi se reklamiralo i da bi ušutkalo nelagodne glasove istine”. Burtonovi su imali nesreću da u Opatiji borave jedne iznimno oštre zime kada se snijeg na obroncima oko Rijeke i Trsta uopće nije topio. Burton ustanovljava da se službeni podaci o temperaturi krivotvore (a pious fraud had been perpetrated on the thermometer and the foreigner). Kavana u hotelu Quarnero mu je zapuštena, mala i zaudara na loš duhan (frowzy coffee room of small dimensions in the smaller hotel, called Quarnero, which reeks with bad tobacco). Ako zanemarimo pogrešne podatke o augustincima koji su se ovamo “prvi naselili”, interesantna je kritika podizanja kata na vili Angiolina (koje se Burtonovi sjećaju iz boljih dana 1874.), kao i citiranje “tršćanske izreke” da “Opatija pristaje samo Židovima, Amerikancima i prinčevima” i općenita ocjena da je rastrošnost Društva južnih željeznica rezultiralo tek “vanjskom uglancanošću bez čvrstoće, sjajem bez komfora i posvemašnji nedostatak udobnosti, pa čak i nužnih potrepština koje zahtijeva moderno lječilište”. Cijene su kao u Beču i Pešti, više nego u Londonu i Parizu.

Cf. Irvin Lukežić, Nebo nad Kvarnerom (Rijeka: ICR, 2005), 275-6.

Oznake: , , , , , , , , , ,

Vrati se natrag »