O tome kako se Henryk Sienkiewicz definitivno usidrio u opatijskoj luci

Objavljeno 06.01.2011.

henryk-sienkiewicz_smZa Liburnija.net piše – dr. sc. Amir Muzur

…nakon što je izdan roman “Quo vadis” 1895., Sienkiewicz je nagrađen godine 1905. Nobelovom nagradom za književnost…

Gradovi imaju svoje dužnosnike, plaćene da se bave promocijom Grada i njegove kulture, ali takvi rijetko ostavljaju dubljeg traga u lokalnoj povijesti. Daleko više gradove razumiju i zadužuju entuzijasti, ničući u svakoj vremenskoj epohi tko-zna-odakle i vezujući se za te gradove po linijama nikad do kraja objašnjivih sentimenata.

Po takvim je zakonitostima Liburnija privukla Urszulu Dzierzawsku-Bukowsku, savjetnicu za kulturu poljskog Veleposlanstva u Zagrebu, koja je, isprva vođena svojim kroatističkim obrazovanjem i profesionalnim interesom, počela otkrivati poljske tragove na ovoj našoj rivijeri.

Liburnija.net: Jedna od najpoznatijih Sienkiewiczevih knjiga...

Liburnija.net: Jedna od najpoznatijih Sienkiewiczevih knjiga...

Stjecajem okolnosti i tada još dobrih odnosa s opatijskim gradskim čelnicima, ovoj sam gospođi pred nekoliko godina, za jednog njenog odsjedanja u hotelu Belveder, bio vodičem i domaćinom. Vojnički kratke plave frizure i brzih pokreta, Urszula Bukowska me je iznenadila prije svega svojim besprijekornim hrvatskim u kojemu se nije čitao niti poljski akcenat, a njoj je, opet, laknulo, čim je, već za nekoliko časaka, razumjela da nema posla s nacional-nacionalističkim sanjarem koji, zaslijepljen čeznutljivim kontinuitetom “od stoljeća Sedmog,” nije u stanju vidjeti dimenzije tuđmanističkog ponora u kojemu smo se tada još praćakali. Moja fascinacija bila je to većom kada sam shvatio tempo kojim se Urszula Bukowska dala na najavljeni posao.

U Lovranu je doskora otkrivena ploča koja svjedoči o boravku, liječenju i smrti kompozitora i slikara Stanislawa Witkiewicza – Witkacyja, uspostavljena je razmjena izložbi i umjetnika između Lovrana i Witkiewiczevih Zakopana. Temeljem informacija koje je Urszula Bukowska pronašla u pismima Pilsudskog, detektirali smo opatijsku vilu Heim (M. Tita 17), pod čijim je krovom kod Poljakinje Marchlewske Pilsudski boravio 1914., a Jan Bernd Urban i ja smo imali noćne more dok nismo otkrili i vilu Mojmir, u kojoj je Pilsudski boravio za svog prvog posjeta, 1910. Kako je fasada vile Heim sve samo ne reprezantivna, a Mojmir je davno srušena kako bi oslobodila mjesto za današnju vilu Zawojski, poljska je ambasada o svom trošku podigla spomen-ploču Pilsudskom u parku Sv. Jakova, pred paviljonom Jurja Šporera. Nije prošlo mnogo, a u tom istom paviljonu Urszula Bukowska je otvorila izložbu “Henryk Sienkiewicz i njegovi tragovi u Hrvatskoj,” preseljenu iz Zagreba.

Pa čak i kada se Urszula Bukowska vratila u Poljsku, zarazila je poljsku ambasadu afektom prema ovom kraju pa je, uz skromni posredovalački doprinos Odbora za uljepšavanje Opatije, 12. lipnja 2001. pred opatijskom lukom otkriveno i poprsje Henryka Sienkiewicza, poklon Muzeja književnosti iz Poznanja. Otkrivanju je prisustvovao i ambasador Jerzy Chmielewski i bijeli fratar iz male poljske pavlinske kolonije u Sv. Petru u Šumi.

Liburnija.net: Henryk Sienkiewicz

Liburnija.net: Henryk Sienkiewicz

Najbolje u čitavoj priči jest da Henryk Sienkiewicz (1846.-1916.), kojega djeca pamte uglavnom po romanu ‘Kroz pustinju i prašumu’, a odrasli po ‘Quo vadis’, ‘Gospodinu Wolodyowskom’, ‘Ognjem i mačem’ ili ‘Potopu’, nije bio tek jedan iz one čete blaziranih opatijskih gostiju koji su ovdje ubijali vrijeme i gospodsku dokolicu. Sienkiwicz, tragična figura koja je primila Nobelovu nagradu 1905. kao siroče lišeno vlastite domovine, u Opatiju je dolazio nekoliko puta, i to radi liječenja grla.

Travnja 1887. došao je u Opatiju prvi put, na preporuku liječnika: otkrivši “idealno mjesto” koje će “nadmašiti Merano” i koje “ima sve” osim raspoloživog smještaja (u očekivanju prestolonasljedničkog para grad je bio krcat, pa je Sienkiewicz morao stanovati u nekom skromnom kućerku “iznad parka”).

U Opatiji je počeo pisati Gospodina Wolodyjowskog, ismijavao imena s gostinjskih listi, pomagao u otiskivanju brodicom princezi Štefaniji. Vraćat će se ovamo i travnja/svibnja 1889. (doduše, manje impresioniran “babom” – vlasnicom istog pansiona, i hladnim vremenom, ali ne toliko da ga omete u pisanju prve varijante romana Quo vadis) i siječnja 1905., dovoditi će ovamo i slikaricu Jadwigu Janczewsku, ženu rektora Jagelonskog sveučilišta, kao i svoju kćer Jadwigu, jednako zaljubljenu u Opatiju i Lovran.

Nepotrebno je posebno napominjati da, i nakon svih otkrića Urszule Bukowske, Sienkiewiczeva pisma, u kojima slavi opatijske parkove, “ljepše od vrtova Monte Carla,” ljekovitu klimu i “zdrave vjetrove,” “tirkizno more” i ostalo, naša gradska turistička promidžba još uvijek ne koristi. Taj tip dovitljivosti treba valjda prepustiti entuzijastima, a ne kulturnim komesarima s jednom nogom u penziji.

Oznake: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Vrati se natrag »