Na Liburniji ništa novo

Kišobran

Kišobran


“Jugo donijelo poplavu i smrad / Općina Matulji postaje Grad…” Ovako bi, u maniri Riblje Čorbe, mogao glasiti početak pjesme sastavljene od novinskih naslova kao svojevrsni “soundtrack” moje dosadašnje novinarske karijere.
Nakon što sam prošle jeseni diplomirao, pomislio sam kako je novinarstvo idealna prilika da upoznam ljude i njihove životne priče iz pravog ugla, od “običnog” puka pa sve do onih “velikih glava” koje se nalaze na odgovornim položajima, zastupajući interese mnogih. No, upravo me jedan boravak na lanjskoj sjednici matuljskog Općinskog poglavarstva uvjerio kako se u ovo kratko vrijeme u mom životu nije bogznašto promijenilo. Naime, na sjednicama Poglavarstva novinari nisu smjeli postavljati pitanja, već samo pratiti, te potom izvijestiti javnost o tome što se na njima zbivalo.
Problem se pojavljuje kada se pokrene rasprava o nekom potencijalno škakljivom problemu koji nije na dnevnom redu, što se dogodilo za vrijeme jednog mog praćenja sjednice. Mikrofoni su na neko vrijeme bili isključeni, a meni je uljudno naređeno kako “ovaj dio sjednice ne smijem bilježiti”. Budući da pritom nitko nije od mene tražio da napustim prostoriju, preostalo mi je jedino da mehanički spustim ruku s olovkom i pravim se da ništa ne čujem, a zbog svog uzornog vladanja dobio sam priliku do kraja popiti sok i kavu.
Svi mi volimo da naše “rublje” bude čisto, oprano raznim “Arielima” i “Persilima”… Moje “staro rublje”, srednjoškolske svjedodžbe, stajale su šest godina u ladici u referadi Filozofskog fakulteta u Rijeci. Kad su mi vraćene nakon što sam diplomirao, sjeo sam u kantinu, otvorio fascikl… i odustao od čitanja. Ne zbog onoga što u njima piše, već zbog drugih stvari što se kriju iza “mrtvog slova na papiru” – dojmova i osjećaja, te živih ljudi s kojima sam ih dijelio. Sebe ipak najbolje poznajemo, pomislio sam.
Prijateljica mi je pak na to rekla kako misli da smo upravo mi sami sebi najveća zagonetka, dok stara kineska poslovica kaže: “Upravljanje drugima zahtijeva snagu; upravljanje samim sobom zahtijeva – prosvjetljenje.” Svi preferiramo čuti lijepe stvari o sebi, bez obzira jesu li istinite. Gradonačelnici tako vole da ih se tapša po ramenu zbog uspješno zamišljenih projekata, dok novinari vole vidjeti svoje ime potpisano ispod članaka, zaboravljajući da bi trebali težiti tome da budu objektivni.
Svaki dan čitajući i stvarajući novinske vijesti, zaključio sam da se od vremena danas već pomalo prašnjavog Čorbinog hita “Na Zapadu ništa novo” naslovi iz novina nisu previše promijenili. “Moju zaradu drugi troše / vreme bez promene, uglavnom loše”, zlokobno je režao u mikrofon, tada većini simpatični, Bora Đorđević. Možda svi mi zapravo samo žurimo zauzeti čim ugodnije mjesto pod suncem. Ili, ako pada kiša, pribaviti si što veći kišobran.
Marino Maljavac

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net