Je li nas turizam ulijenio (3)
U prethodna dva nastavka ovog svojevrsnog feljtona, usporedili smo opatijski turistički i gospodarski razvoj s prvim susjedom i glavnim hrvatskim gradom. Danas idemo još korak dalje, pa ćemo povući paralelu s razvojem kineskog društva i tehnologije u drugoj polovici drugog tisućljeća.
Barut, papir, čelični plugovi, kompas, samostrel, katapult… Sve su to proizvodi koje je Kina poznavala stoljećima ili čak tisućljećima prije nego što su oni postali ”opća stvar” u zapadnim demokracijama, te na krilima takvog razvoja dostigla gotovo industrijski stupanj proizvodnje četristotinjak godina prije Europe. Međutim, praktički odjednom (u tadašnjim vremenskim razmjerima) kineski je razvoj zaustavljen, a imperijalistički nastrojeni ”zapadnjaci” počeli su voditi glavnu riječ u globalnim tokovima novca i moći. Tražeći razloge takvom stanju stvari, Manuel Castells u svome djelu ”Uspon umreženog društva” ističe kako je ”birokratska država bez vanjskih podržaja i s unutarnjim ograničenjima tehnološke modernizacije izabrala opreznu neutralnost, zaustavljajući na taj način tehnološku putanju”, te zaključuje kako ”država može biti vodeća sila tehnološke inovacije; s druge strane, upravo zbog toga, kada država izgubi interes za tehnološki napredak, ili ga više ne može održavati, statični model inovacije vodi do stagnacije zbog sterilizacije autonomne inovativne energije društva”.
Mogli bismo se upitati kakve veze ima daleka Kina s lokalnim podnebljem, kada bi ovo bila izolirana priča, međutim, ona je ilustracija obrasca djelovanja javne vlasti (u kineskom slučaju državne, u našem slučaju lokalne) na razvoj – iako sama centralna vlast nije nositelj razvoja, kako tehnološkog tako niti gospodarskog, ona jest njegov katalizator (ili inhibitor) koji mora omogućiti osnovne uvjete toga razvoja unutar kojih mogu djelovati inventori, odnosno, u novije vrijeme, poduzetnici.
Nije teško taj primjer prenijeti u naše okvire – na prijelazu stoljeća, Opatija je pod centraliziranom vodstvom jedne kompanije, ili, nešto kasnije, javne vlasti, ostvarila nevjerojatan razvoj koji je daleko nadmašio njeno okruženje, ali i veći dio tadašnje monarhije. S vremenom, taj se dinamični model razvoja pretvorio u ono što Castells naziva statični model inovacije koji je, nakon dugotrajnog pada, doveo do stagnacije. Dotadašnja tehnološka ili razvojna putanja počela se svijati, (ne)zaustavljivo se krećući prema niskim vrijednostima, da bi današnje opatijsko društvo dovelo do situacije gdje je kinesko bilo u 1800-tim godinama, u kojoj su nekadašnji ”takmaci” koji su s udivljenjem gledali u leđa ”liderima” sada zauzeli vodeće razvojne pozicije, ostavivši nekad snažna društva da grcaju u nemoći. Ključnu ulogu u rušenju konkurentnosti vlastitog gospodarstva imala je (svjesno ili nesvjesno) politička elita.
Naravno, možemo postaviti pitanje zbog čega vlast ima želju kočiti napredak, no odgovor je uvijek isti, radilo se o Kini, Opatiji ili bilo kojem drugom mjestu na kugli zemaljskoj – strah, i to strah od gubitka moći. Razvojem društva, naravno, dolazi i do difuzije moći, jer se osim centra političke moći javljaju i drugi centri, radilo se tu o moći kapitala (poduzetnici), moći znanja (sveučilišta, znastvene institucije…), moći religije (crkve), moći javnog mnijenja (mediji…) i drugih; odnosno vlast polako, ali sigurno gubi svoju poziciju neprikosnovenog lidera u društvu. (Jer koja bi država – osim vojnom moći – mogla parirati, primjerice, jednom Google-u ili Microsoft-u; što, naravno, ne znači da je jačanje kapitala u ovoj mjeri nužno dobra stvar).
Dakle, sukladno nekakvoj prilagođenoj teoriji nevidljive ruke (od koje se ovdje ograđujem časnom komunističkom riječju, tako mi partijske knjižice!), razvoj gospodarstva rađa i emancipirano stanovništvo pojedinog kraja, koje zbog svoje financijske stabilnosti realizrane zahvaljujući solidnim financijskim primanjima, nije (izravno) ovisno o vlasti. Ne treba puno razmišljati da bi se došlo do zaključka kakve bi to posljedice ostavilo na političke elite – kad bi narod dobro živio, bilo bi mu svejedno tko je na vlasti, jer a) ne bi ovisio o političkoj eliti da mu namjesti zaposlenje, i b) zbog pritisaka drugih centara moći utjecaj politike bio bi ograničen, i samim time nedovoljan da ugrozi društveni razvoj. (Treba svakako spomenuti da takva situacija u kojoj je razvoj pogonsko gorivo samome sebi, u kombinaciji sa slabom političkom vlašću, zbog deregulacije dovodi do problema kakav je bio nedavni raspad američkog tržišta nekretninama koji je pokrenuo gospodarsku krizu, stoga razvoj treba biti maksimalno slobodan, ali ipak podložan nekakvoj političkoj/zakonskoj kontroli, koja bi mu onemogućila pretvaranje u svoju suprotnost).
Iz svega dosad navedenog može se izvući zaključak kako politička elita u Opatiji, čiji su najprominentniji predstavnici bili gradonačelnici u proteklih pet mandata (posebice u posljednja tri mandata, kada je blagi gospodarski pad dobio puno strelovitiji smjer), svjesno zaustavlja razvoj gospodarstva, budući da bi u suprotnom i sama njihova pozicija moći došla u pitanje. Drugim riječima, ne samo da politička vlast nema interesa da potiče gospodarstvo, već suprotno, u njenom je interesu da gospodarski razvoj ograniči.
Druga stvar koju možemo zaključiti iz ključnih Castellsovih riječi ”birokracija” i ”sterilizacija” jest da nakon što su prvotna ograničenja izgubila svrhu, jer gospodarstvo je u tako lošoj situaciji da se stvorio ”vakuum moći” koji politika ne može popuniti osim ”revitalizacijom” gospodarstva, i dalje postoji unutarnji otpor zahvaljujući okoštalim birokratskim strukturama koje su navikle obavljati funkciju ograničavanja, a ne poticanja gospodarskog razvoja.
Da se vratimo Opatiji, i pokušamo preslikati ovu teorijsku shemu na našu malu zajednicu. Imamo centralnu političku moć – osobu gradonačelnika sa svojim zamjenicima i ”ekspoziturom” u Vijeću. Imamo i gospodarstvo, kao kolektiv predstavljen turističkim i hotelskim kompanijama udruženim u Turističko vijeće/zajednicu i Udruženjem obrtnika, na čijim čelnim pozicijama su upravo predstavnici birokratskog ešalona centralne vlasti. Imamo financijsku nestabilnost koja dovodi do sve veće ovisnosti o centralnoj vlasti, budući da je ona jedina ostala stabilan poslodavac, što dovodi do sve većeg pritiska na njene institucije. Istovremeno, slabljenje gospodarskog razvoja (zbog svjesnog činjenja vlasti ili zbog imanentne inertnostni birokracije) onemogućava olakšanje tog pritiska raspoređivanjem tereta zaposlenja jednako na privatni i javni sektor (i još u takvoj situaciji, u kojoj je vlast sve više ovisna o svojim unutarnjim (financijskim) rezervama, imamo novi faktor – izgradnju monumentalnih građevina, kao moderne varijante egipatskih piramida, koje, čini se, postaje sve sumanutije kako blagajna postaje tanja).
Rezultat je stanje kakvo imamo sada – gospodarska moć oslabljena je svjesnim djelovanjem gradske vlasti i nesvjesnim djelovanjem birokracije, politička moć ne može popuniti nastalu prazninu, a sve rezerve iscrpljene su gradnjom monumentalnih građevina. Jedino rješenje u takvoj situaciji može biti svjesno slabljenje političke moći od sebe same, kroz zamjenu birokratskih struktura razvojno-usmjerenim kadrovima, kroz delegiranja financijskih rezervi u korist gospodarstva umjesto u korist vlastite slave, kroz usmjeravanja sredstava u gospodarski razvoj umjesto u politički dirigirane ciljeve…
Čini se, stoga, da je pred političkom elitom težak izbor. S jedne strane, mogu svjesno ograničiti svoju moć, pri čemu će rezultat neizbježno biti gubitak narednih izbora, ali i stabilizacija sustava. S druge strane, mogu dodatno jačati svoju moć kroz isprazne geste sve dok im se čitav sustav ne sruši na glavu i krene sam u vlastitu regeneraciju.
Davor Žic / Liburnija.net
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net