Izborni leksikon: C kao ‘Crveni’ i ‘Crni’

Multimedijalni on-line magazin Liburnija.net pokrenuo je feljton vezan uz predstojeće lokalne izbore. Svakih nekoliko dana objavit ćemo novi autorski tekst, a kroz sljedećih nekoliko mjeseci analizirat ćemo političku situaciju i izborne šanse aktera u svih pet jedinica lokalne samouprave.

Stranačka pripadnost jedan je od najvažnijih elemenata analize svake izborne situacije, pa doista čudi što taj koncept još uvijek nije precizno definiran. Kako naglašava Steven Greene, profesor na Sveučilištu Sjeverna Carolina, stranačku pripadnost možemo promatrati kao stav – pozitivan ili negativan odnos prema nekoj stranci, ali i važan psihološko-sociološki koncept društvene pripadnosti, u istoj razini kao što je pripadanje određenoj vjerskoj ili manjinskoj skupini. Ovo potonje možemo ilustrirati i brojnim (negativnim) primjerima iz naše (nešto dalje) okoline: kvazi duhovita ”brojalica” iz Dalmacije koja kaže ”Ja ustaša, ćaća komunista – ubiću ga, Isusa mi Krista” u određenim okolnostima zvuči jednako tragično kao i uvrede na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi (”Srbe na vrbe”).
Srećom, ovaj kraj uglavnom je pošteđen ovakve nacionalističke-bratoubilačke retorike, što uglavnom možemo zahvaliti dubokim i čvrstim korijenima antifašističke tradicije, koja je povijesno čak manje uronjena u komunističke, a više u građansko-liberalne ideale. Stoga na političkom spektu, područje Liburnije možemo prije svrstati na blagu ljevicu, za razliku od susjeda kojima još jedna ”brojalica” ”dobro stoji” – ”Sve se mijenja, vi ste isti – o, Riječani, komunisti”…

To se potvrđuje na svim izbornim razinama – na vlasti se uglavnom izmjenjuju stranke umjerenog ljevičarskog svjetonazora poput IDS-a i SDP-a, poduprijeti ”centraškim” HNS-om i HSU-om, dok povremene ekscese ”desne vlasti” kao što je to bio slučaj u Mošćeničkoj Dragi u ovom mandatu ili Opatiji u prošlom, treba promatrati izolirano. U potonjem slučaju, Amir Muzur imao je široku podršku građanske struje i raznih kulturnih i civilnih udruga, da bi tek nakon pobjede na izborima stvorio ”desnu koaliciju” prihvativši ruku HDZ-a: da takva inicijativa nije mogla proći u startu pokazuju rezultati otprije četiri godine kada je ekipa Muzur-HDZ glatko izgubila. U Mošćeničkoj Dragi nitko ni ne zna da je Ratko Salomon u HDZ-u, jer ta su tri slova bila tek ”plašt” iza kojeg se prikrila široka koalicija sa ciljem ”rušenja” Antona Rudana.

Drugim riječima, jasno je da desnica na lokalnim izborima (a još manje na nacionalnim) na Liburniji nema preveliku ”prođu”. Međutim, na ovim izborima suočavamo se s dva nova ”izazova” za vladajuće garniture – prvi je ”gužva na ljevici”, a druga je trend snaženja nezavisnih lista koji se pokazao već prije osam i prije četiri godine. A oba ova problema poprilično su teško rješiva.

Sama pojava ”lijevije ljevice” poput Hrvatskih laburista – Stranke rada koja svakodnevno osniva nove ogranke izbit će dio glasova ”nominalno lijevim strankama” poput SDP-a; s jedne strane njihov agresivni istup i populizam koji ništa ne košta sasvim će sigurno imati pristojan broj pristaša (pogotovo u Opatiji gdje je ”kritikanje” bez konkretnih prijedloga za promjene način života), s druge strane svaka nova lista koja se pojavi imat će 17 imena, iza kojih će stajati i neke osobe s obiteljima, prijateljima i poznanicima, pa će u najmanju ruku nekoliko stotina ”deklarirano lijevih” glasova promijeniti stranku. Tim više što je naša demokracija relativno mlada, za razliku od zapadnih demokracija u kojima iste stranke djeluju već stoljećima, teško je uspješno se vezati i s koljena na koljeno prenijeti privrženost strankama koje postoje tek nekoliko (do dvadeset) godina.

Socijalizacijom se, u našem slučaju, umjesto stranačke pripadnosti definirane kao stav, prenosi koncept stranačke pripadnosti kao pripadnosti društvenim grupama, ali u najširim crtama – kao ”ideologija”. Puno ćete češće čuti, čak i od lidera pojedinih stranaka, riječi ”ja sam ljevičar” nego ”ja sam SDP-ovac”, a u takvim je ”labavim okvirima” stranačke odanosti put od IDS-a preko SDP-a do Laburista vrlo kratak.

Druga pojava su nezavisne liste, kojima podrška raste jednakom brzinom kojom pada povjerenje u stranački sustav. Tvrdnja da su ”svi političari isti” nekim se čudom ne odnosi na nezavisne liste – valjda zbog (ne nužno pogrešnog) uvjerenja da bez jake stranačke baze nema i jake potrebe za namještanjem radnih mjesta podobnim kadrovima (i njihovim bližnjima). Naravno, svatko ima ”nečijeg malog” koji je ”dobar dečko”, no nakon razočaranja na državnim i lokalnim razinama sa HDZ-om i Kukuriku koalicijom za koje se čini da puno više rade na ”umrežavanju” nego na rješavanju konkretnih problema, velik broj birača spreman je ”otarasiti” se naslijeđa stranačke pripadnosti i reći ”OK, ajmo probati nešto novo”… Druga važna stvar koja ide u prilog nezavisnim listama jest i ideja da se naša podjela na lijevo-desno svodi (kao u brojalici iz prvog pasusa) na podijelu ustaše-partizani, a mnogi ljudi doista su siti rasprava koje traju već desetljećima i zamućuju pogled na one stvarne probleme, stoga im nije mrsko dati glas nekome tko djeluje da zna što priča o gospodarskom razvoju bez obzira što možda ima od njih suprotne stavove u pitanjima kao što su spolni odgoj, abortus, ili prava homoseksualaca.

Upravo u ova dva trenda – ”mrvljenju ljevice” i jačanju nezavisnih lista – treba tražiti potencijalne ”tragove” koji bi mogli ukazati na ponašanje birača na sljedećim lokalnim izborima: godinama dug niz zaokruživanja ista tri slova na biračkom listiću možda će upravo u svibnju prekinuti neki gubitak radnog mjesta ili namješteni natječaj…

Davor Žic / Liburnija.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net