FOTO: Putopis PD ’Lisina’ – Uspon na Prenj, mitsku planinu Bosne i Hercegovine

prenj_planinarsko_drustvo_lisina_matulji

Suradnja Planinarskog društva Lisina iz Matulja i bloga Liburnija.net nastavlja kroz jednu zanimljivu formu, koju po prvi put predstavljamo na našim stranicama. Zahvaljujući angažmanu Miloša Vrenca iz PD Lisina kroz narednih nekoliko dana objavljivati ćemo svojevrsni putopis, koji je nastao u susjednoj Bosni i Hercegovini. Osim zanimljivog ‘inside’ pogleda, tračeva, ispričanih anegdota, donosimo i prekrasne fotografije koje su snimili na svojoj putešestviji. Prvi dio putopisa pročitajte na ovom linku. Uživajte!

Matulji – Planina Prenj, usudio bih se reć, za naše je susjede mitska planina! Listajući u pripremi ovog izleta web stranice i razne blogove, svugdje opisi i slike te planine koje te jednostavno mame da se uputiš na nju. Davne 1981. godine prvi put mi je o njoj sa ushićenjem pripovjedal, danas pokojni, veliki opatijski planinar Boris Križan. Želio sam proplaninarit Prenjem. I nakon 32 godine ta mi se želja ispunila.

prenj_planinarsko_drustvo_lisina_matulji_4

U četvrtak 08. kolovoza uputili smo se u popodnevnim satima prema skijalištu Rujište, udaljenom 80 kilometara od našeg sjedišta u Konjicu, a u pravcu Mostara. Naš je cilj tog dana bio planinarski dom na Bijelim vodama. Prethodno rashlađeni vodom Neretve, te tog jutra boravkom u klimatiziranom Titovom bunkeru, lakše se podnosila enormna vrućina, koja je vladala i toga dana.

Staza do doma na Bijelim vodama većinom prolazi gustom šumom, tako da nismo osjećali visoku temperaturu zraka. Trebalo je savladati 650 m nadmorske visine. U središnjem dijelu staze naišli smo na žute plastične trake i table, koje te upozoravaju da je neposredna okolina staze minirana. Jako neugodan osjećaj opasnosti u tako divnoj prirodi! Povremeno staza izlazi iz guste šume i na tim djelovima raste jako visoko raslinje sa ljepim cvjetovima. Izlaskom iz jedne povisoke kotline dolazimo na zaravan na kojoj je smješten dom, a tamo negdje u daljini ukazal nam se impozantni masiv Prenja. Trebalo nam je nešto više od 2,5 sata da stignemo do doma.

Dočekuje nas domaćin Sead, inače predsjednik planinarsko – smučarskog društva Prenj iz Mostara. Lijepa je zgrada doma. Ispričava se zbog uvjeta smještaja, dom je još uvjek u završnoj fazi obnove. Nema struje, plin im je nestal, pa nan se večera kuha na vatre pored doma. Lepo diši ”kalandraka“ – kompir gulaš!

prenj_planinarsko_drustvo_lisina_matulji_5

Uz sam dom je šterna, ofriškujemo se i peremo čekajuć večeru. Spustila se noć. Gradska deca sigurno ne znaju kako izgleda mrkla noć va šume. Mir i tišina. Va dnevnen boravke naše dame poslužuju cjelu ekipu va mrake kojega probijaju čeone lampe i male svjeće postavljene po stolovima. Krasna atmosfera, romantična, lagani žamor i izuzetno ukusna večera. Ni va ”Plaven podrume“ ni boje. Nataša opet ji samo jabuki i zobene pahuljice.

Vođa puta donosi mudru odluku, koju prije spavanja obznanjuje svekolikom pučanstvu, da je ustajanje u 4 sata ujutro. I ta se odluka pokazala ključna u sutrašnjem ”osvajanju“ impozantnih vrhova Prenja (Zelena glava – 2155 m/nv, Otiš 2098 m/nv). Druga odluka, uz dogovor sa Seadom, bila je da se ne priprema doručak tako rano, da se ne gubi vrijeme u polasku, već da nam se viršle, oliti hrenovke i tvrdo kuhana jaja pripreme kako obed. Sead prije ranojutarnjeg polaska obećaje ”bosansku kafu“, pritom objašnjavajući da ”turska kafa“ uopće ne postoji, da su Turci do dolaska va Bosnu pili samo čaj. Da su se naučili pit i samu pripravu kave tek u Bosni. Nema zemlje bez Bosne.

prenj_planinarsko_drustvo_lisina_matulji_2

Pomalo se ekipa diže u zajedničke odaje na spavanje, uz prethodno hrkanje Parisa i našega Mileta. I nešto prije 4sata. svi smo se probudili, polako se u tišini sređuju strunjače i deke sa zajedničkih ležajeva u nizu i na kat. Uobičajni šršur ugodno zvuči va polutami čeonih lampi. Va dvorište plamsa lijepa vatrica i širi se miris kave. Kava majstora Seada.

U 4:45 sati. već smo na stazi. Krećemo u koloni, u gotovo potpunom mraku, prema 10 minuta udaljenoj šterni sa vodom. Opskrbili smo se neophodnom vodom i nastavljamo prema cilju. Polako se budi dan, vrhovi Prenja još su jako daleko. Kika opet znalački vodi cjelu ekipu jednoličnim, al efikasnim tempom. Nižu se dolina za dolinom, malo dole, pa malo više gore i tako stalno. Krajolik je pravi alpski, put nas vodi između dva stjenovita masiva. Sunčeva svjetlost se osjeća, ali nije direktno na našoj stazi. Štite nas visoke litice s istočne strane. Nebo bez i jednoga oblačića. Rano dizanje donjelo nam je toliko potrebnu svježinu za završni uspon. Tek zadnjih sat do vrha Zelana glava izloženi smo suncu.

prenj_planinarsko_drustvo_lisina_matulji_3

Kako smo se postepeno približavali cilju, tako se ispred nas pojavljivao sve viši i viši završni greben Prenja. Zastane ti dah od snage i ljepote. Čovjek mora osjećat strahopoštovanje. Završni uspon je gotovo okomit, staza nas odvlači na desnu stranu i prečenjem grebena Otiša dolazimo do sedla.

Prekrasan pogled na pređeni put i na drugoj strani na istočnu Hercegovinu. Za točno 3 sata i 50 minuta svih 26 planinara dolazi na vrh Zelene glave. Silazak natrag do sedla. Denis, Tatjana, Dean, Kopriva, Kika, Mateo i pisac ovog članka ostajemo na sedlu, a 19 veličanstvenih kreće na Otiš. U međuvremenu Tatjana ustanovljuje da u vodi koju smo jutros u mraku natočili plivaju mići crvi. Umjesto B vitamina, sada dobivamo bjelančevine. Ni to nije loše.

prenj_planinarsko_drustvo_lisina_matulji_1

Povratak nije ništa laganiji nego sam uspon. Sunce nemilice prži. U koloni dolazimo ponovno do vode uz dom, ponovno punimo vodu, ali sada sa garzom zbog bjelančevina i dolazimo do doma, gdje nas Sead čeka sa ručkom, čajem i iznenađenjem – kolačima. Rahatluk, tulumba, gurmašica.

Pozdravljamo se sa Seadom, krećemo put Rujišta. Dolazimo do kombija, raspremamo se. Dean prvi napušta bojište, odlazi u obližnju oštariju. Zov vitamina B. Cjela ekipa žurnim korakom kreće za njim. Ljubitelji B vitamina otkrivaju dosad neponti B vitmin pod nazivom Jelen. Životinja čudno djeljuje na ljude. Tamara sva u panici, a nakon 2 Bvitaminska jelena, panično traži novčanik, osobnu iskaznicu, ruksak, torbu, klobuk. Naravno, sve je bilo va kombije.

Nakon 10 i pol sati pješačenja i prijeđenih 30 kilometara, dolazimo u baštu uz Neretvu u Konjicu na večeru. Pita zeljanica i krumpiruša je na meniu. Kratka šetnja gradom. U gradu mravinjak, no o tome u nastavku putopisa.

[nggallery id=945]

Prvi dio putopisa pročitajte na ovom linku.

Foto i tekst: Miloš Vrenc / Liburnija.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net