Feljton: Društvene igre, Opatija i turizam – vol.2

Objavljeno 25.12.2010.

liburnijanet_bridge_opatija_imotski…Za Liburnija.net piše – Oleg Mandić…

…donosimo feljton o povijesti društvenih igara i njihovom utjecaju na opatijski turizam…

…danas pročitajte tekst o povijesti i razvoju bridža u Opatiji…

Za razliku od šaha, bridž je vrlo mlada igra. Nema vjerodostojne verzije o tome gdje je izumljena, iako se općenito drži da je nastala koncem XIX. stoljeća u Engleskoj, postepenim izmjenama pravila igre whist. Tek je “plafonski bridž”, uveden 1922. godine razumno normirao pravila igre i modernizirao ga.

Ely Culbertson (drugi s lijeva) - pred II svjetski rat svaki je diplomat trebao znat igrati bridge, a preporučao se pri tome smoking

Ely Culbertson (drugi s lijeva) - pred II svjetski rat svaki je diplomat trebao znat igrati bridge, a preporučao se pri tome smoking

Daljnja faza je “kontraktni bridž”, vezan za amerikanca Vanderbielta, ali još više za Culbertsona, koji je od 1933. do 1937. godine trijumfalno proputovao cijelim svijetom promičući nove teorije i nova dostignuća kontraktnog bridža.

Culbertsonovim nasljednikom smatraju američkog odvjetnika Gorena koji se poput Culbertsona odrekao svog zvanja kako bi mogao sudjelovati na turnirima, obavljati rasprave o bridžu, baviti se konzultiranjem i stručnim savjetovanjem.

Za kratko je vrijeme stekao veliko bogatstvo, što je samo primjer kako se i bez rizika i isključenjem hazarda ipak može zaraditi sa kartama – doduše ne kartanjem, ali bavljenjem kartaškom igrom.

Charles Henry Goren

Charles Henry Goren

Pedesetih godina pojavljuje se bridž kao takmičarska disciplina – tzv. športski ili takmičarski bridž. On je poput šaha srodan športskim igrama po tome što mu je glavna značajka natjecanje i borba, dakle dokazivanje vještine, sposobnosti i nadmoći nad protivnikom. U takmičarskom bridžu je potpuno isključen aleatorni momenat.

U Opatiji se do kasnih četrdesetih godina kontraktni bridge igrao u kavani Principe Umberto (kasnije “Jadran”, a danas “Millenium”).

Zainteresirani su se svakodnevno sastajali između 17 i 20 sati i pred brojnim kibicima prikazivali svoje umijeće. Među kibicima sam se i ja znao naći, kad bi me tata, predvečer, po zatvaranju odvjetničke kancelarije, poveo sa sobom. Sjećam se da sam već onda radije sjedio tiho pored njega, gledajući fascinante male kartonske ilustracije što su ih ozbiljni stričevi i tete slagali određenim redom po zelenom stolu, negoli sa mamom išao po dućanima. Za tim sam stolom znao viđati i našeg susjeda suca Moise-a, a kasnijih se godina tu pojavljivala i gospođa Rismondo, majka mog budućeg prijatelja Petera.

Poslije II. svjetskog rata bridž je u Opatiji, kao uostalom i u cijeloj Jugoslaviji jednostavno nestao. Nema saznanja čak ni da se igrao u kućnim kružocima, kao što je to bio slučaj sa drugim kartaškim igrama koje su u to doba također bile ekskomunicirane. Sve to uz jednu iznimku o kojoj ćemo nešto više u zadnjem nastavku ove serije.

Tek srednjih šezdesetih godina ponovno susrećemo bridž na ovim prostorima. Pokojni dr. Jurica Tomljenović u Puli i dr. Mijo Rebba u Opatiji, te Zagrepčani povezani oko Židovske općine daju novi impuls toj, po engleskom književniku S.Maughamu, najboljoj zabavi i najduhovitijoj igri što ju je izmislio ljudski um.

U stanu Nade i Mije Rebba kraj Belvedera počinju se sastajati Opatijci koji su obilježili kasnije godine opatijskog bridža. Najprije nedjeljom, a onda i subotom i nedjeljom. Tu su zalazili Staniša Dimić, Nada Korski, Četa Kolar, a redovni su gosti bili i Koziolkowski Elvira i Leon iz Rijeke.

Bridžistički rečeno: jedna zanimljiva 'ruka'

Bridžistički rečeno: jedna zanimljiva 'ruka'

Godine 1965. vraća se sa studija iz Zagreba jedna generacija ovdašnjih studenata, koji sobom donose i spoznaje o zasadama takmičarskog bridža. Nedugo zatim biva osnovan Bridge klub “Rijeka” (24.12.1968.) koji će, kako ćemo uskoro vidjeti, najveći dio svog postojanja djelovati u Opatiji.

Naime, da bi se mogli takmičiti, igrači bridža trebaju imati u prvom redu adekvatnu prostoriju čiji najam valja, naravno, platiti. Šahisti imaju iste potrebe, ali su u to doba bili neuporedivo u boljem položaju nego li bridžisti. Šah je naime bio priznata društvena, čak i olimpijska igra, pa je shodno tome bio i financiran iz športskih proračuna. Bridžisti su se desetljećima borili da i oni to postanu, ali uglavnom sa malo uspjeha. Posebno na Rijeci. Shodno tome izostalo je i ono najminimalnije financiranje neophodno za plaćanje najamnine. Posljedica toga: često seljakanje klupskog sastajališta po nižerazrednim gostionicama. I tako to od 1968. pa sve do 1975. godine.

Takvo stanje dovodi i do prvih zdravih razmišljanja: pokušati povezati bridž i turizam. A kad je o turizmu riječ prva je pomisao – Opatija. U to doba Leon Koziolkowski je bio prvi predsjednik riječkog Bridž kluba i rado je i dalje dolazio na seanse u Opatiju kod Rebbinih, a nakon smrti dr Mije – kod Nade Korski u Vili Pia na Punta Kolovi, kamo se kružok bio preselio. Početkom tih 70-tih godina broj opatijskih zaljubljenika u bridž je rastao, tako da je i kod Nade Korski valjalo unaprijed rezervirati mjesto za stolom.

A to je bilo vrijeme kad sam se i ja, vrativši se nakon 25 godina u Opatiju, aktivno uključio u priču o opatijskom bridžu.

Opatijski bridžisti: (s lijeva) Anes Pozderac, Ognjen Škreblin, Oleg Mandić i pok. Slavko Lepotinec

Opatijski bridžisti: (s lijeva) Anes Pozderac, Ognjen Škreblin, Oleg Mandić i pok. Slavko Lepotinec

Kao što rekoh, godine 1976. BK Rijeka seli svoje sastajalište u Opatiju, gdje ostaje punih 20 godina (uz dvogodišnji prekid uvjetovan benzinskom krizom na prijelazu sedamdesetih). Dva do tri puta tjedno udomljuje bridžiste, kronološkim redom: hotel Continental dvije godine, hotel Dubrovnik i Rezidenz devet godina, hotel Ambasador 5 mjeseci, hotel Slavija dvije godine, Vila Ariston dvije godine, hotel Adriatic pet godina.

Dolazak riječkog kluba u Opatiju doprinio je bio i proširenju broja aktivnih bridžista u Opatiji: Slavko i Desa Lepotinec, Sandra Škreblin i Božena Đunđerski. Nešto kasnije: Aleksandar Đorđević, Denis Putić, Ognjen i Dragica Škreblin, pa Ersilija Kopani, Nada Lončarić, Đurđa Abramović i Goran Grgurić te svi oni koji su došli kasnije, po osnivanju Bridge kluba Opatija.

U tom je razdoblju BK Rijeka bio prilično aktivan. Možda zahvaljujući i okolnosti da svih zadnjih 15 godina, uključiv one ratne, nije bilo smjene na položaju predsjednika i tajnika kluba, a tandem je funkcionirao besprijekorno: tajnik je bio Svanimir Dupor, a predsjednik – pisac ovih redaka. Klub je brojio oko 70 članova, jednom godišnje se organizirao tečaj za početnike, a velemajstor Boris Dupor je bio pripremio knjigu: Bridge za početnike.

Bridge  pomaže logičnom razmišljanju, pa se koristi u didaktičke svrhe od malih nogu...

Bridge pomaže logičnom razmišljanju, pa se koristi u didaktičke svrhe od malih nogu...

Tih je godina u Opatiji svake godine za Dan republike organiziran Jugokup za timove. Znalo je sudjelovati i do 300 bridžista, a pobjednička bi momčad predstavljala Jugoslaviju na Olimpijadi i drugim službenim natjecanjima do slijedećeg Jugokupa. Dva puta je organizirano prvenstvo države, sedam puta prvenstvo Hrvatske, svake druge godine prvenstvo Jadrana, kao i susreti sa Trstom, Ilirskom Bistricom i Postojnom.

Pa ipak, najveći je zalogaj napravljen u, nažalost, najnezgodnijem času. U zajedništvu s opatijskim LRH-om i brojnim drugim sponzorima, organiziran je 1990. godine I. međunarodni bridge festival.

Kad su započete pripreme ništa nije nagovještavalo buduće događaje. Međutim rat je već bio na vratima. I tako, umjesto brojne međunarodne posjete, nisu došli ni Tršćani ni Beograđani, a da o drugima i ne govorim. Došli su bili doduše Poljaci – tadašnji svjetski prvaci i pokupili sve nagrade, no umjesto planiranih najmanje 200 parova, skupilo ih se na završnom turniru – 56.

Vezane vijesti:
Feljton: Društvene igre, Opatija i turizam
Feljton: Društvene igre, Opatija i turizam – vol.1

Oznake: , , , , , , , , , , , , , , ,

Vrati se natrag »