Dvajzdeveti-novembarska halucinacija Davora Žica

– Dobro jutro, radni narode, viknuo sam šljakerima koji su, ogrnuti jutarnjom izmaglicom, vadili utrobu mojoj ulici.

– Dobro jutro, buržoazijo malograđanska, odgovorili su oni, razdragano mašući srednjim prstom u mom generalnom smjeru.

I tu sam zastao, s prstima na bradi koji su čupkali i probirali kroz nepotpun set riđih dlaka, pogleda uprtog ravno u kameru – postoji li danas buržoazija? Je li to uopće više uvreda, ili je to sada postala potvrda da nekome ide dobro u životu? Jer, barem u mom poimanju toga pojma, buržoazija se – nasuprot proleterijatu – pojavljuje kao klasa povezana s barem kakvim-takvim imetkom, a danas je takvih sve manje, pogotovo u našoj bijednoj kiflici…

Uostalom, kladim se da barem jedan dio tih radnika ima veću plaću od mene, jednako kao što, primjerice (bez želje da umanjujem vrijednost neke profesije, već uz želju da istaknem razlike u obrazovanju i primanjima) – smetlari imaju veće plaće od učitelja, a vozači tramvaja od inženjera koji ih projektiraju… Uz pretpostavku da su ovi prvi krenuli na tržište rada barem 4-5 godina ranije od ovih potonjih koji su to vrijeme ulagali u obrazovanje, trebali bismo doći do situacije u kojoj bi srednju klasu (prema stanju imovine) danas zapravo trebale činiti ne osobe sa višim stručnim spremama i zahtjevnijim poslovima, nego ono što je komunizam doživljavao kao osnovu radništva – udarnici u mojoj ulici, smetlari, vozači javnog prijevoza…

Ok, činjenica je da su oni u pogledu napredovanja znatno više ograničeni nego više-obrazovani kadrovi kojima diploma otvara mogućnost pozicije za plaće koje radnička sirotinja može tek sanjati, ali isto tako je činjenica da će do tih plaća stići manje od promila ovih ”diplomanata”.

Drugim riječima, ako je radnička klasa danas dotakla metaforičko dno siromaštva, kao što se često može čuti – gdje sam tu ja, koji sam još i goroj poziciji od brojnih ponosnih predstavnika upravo te radničke klase? Ne baš na lijepom mjestu – iako (ne žaleći se, nego samo koristeći svoj primjer za ilustraciju) još uvijek bez puno problema držim glavu iznad vode, svjestan sam da čitava moja egizstencija ovisi o sljedećoj plaći, koja možda neće doći. Poanta jest u tome – živimo od danas do sutra, a strahujemo od toga što će se dogoditi prekosutra.

Srednja klasa, koja je nekad bila nositelj razvoja (kupovnom moći, ali i obrazovanjem i znanjem) danas je praktički nepostojeća, a bogami niti radnička klasa koja je nekad ponosno dizala glavu više nije u dobroj formi. Zapravo, ako je ikad i postojao, svaki prijelaz između ove dvije klase prebrisan je općim osiromašenjem društva, pri kojem je onih ”drugih 99 posto” prilijepljeno za dno, a onih najbogatijih 1 posto nikad nije bio bolje – 400 najbogatijih ljudi u svijetu drži preko 1700 milijarda dolara!

Socijalne razlike danas su kudikamo veće nego u prvoj polovini 20. stoljeća kada se i pojavila ”radnička revolucija” kao (propali) pokušaj izgradnje pravednijeg sustava, no socijalni sukobi znatno su manji. Razlog toga je što je prije biti u ”donjem dijelu ljestvice” značilo totalnu bijedu i smrt od gladi i bolesti, a sve donedavno ta je bijeda bila prevladana, pa čak niti najsiromašniji članovi društva nisu bili u neposrednoj ugrozi života zbog gladi ili bolesti. Drugi razlog jest i onaj gore opisani tračak nade, u kojemu sjaji ona vizija ”Američkog sna” po kojoj svatko može uspjeti uz rad i zalaganje, i koji nas tjera da se i dalje nosimo sa svakodnevnim problemima, vjerujući da ćemo jednog dana možda i mi biti među onih 1 posto.

Vjerojatno ste se negdje dosad počeli pitati – ima li sve ovo napisano nekog smisla, i koja je svrha tom baljezganju o položaju radničke i srednje klase u našem društvu. Uvjeravam vas da ima. Vjerojatno… No, vidjet ćemo – ali, strpite se još malčice…

Radnička klasa kao i tvornice otišle su u kapitalistički ‘raj’…

Ako smo utvrdili da su razlike između srednje i radničke klase prebrisane u onom dijelu koji se odnosi na primanja i imovinu, pa čak i na onaj dio koji se odnosi na obrazovanje (koliko diplomiranih pravnika i ekonomista danas vozi taksije… Kvragu, pa vjerojatno i među ovim radnicima ima barem jedan profesor hrvatskog jezika koji pod marendom prepričava Krležu), to znači da smo dobili novu podjelu društva – na najbogatije i sve ostale. Pa ako Tocqueville kaže da su pobunjenici samo oni koji nemaju što izgubiti, a Marx da proleterijat nema što izgubiti osim okova – zašto se, dovraga, ne bunimo? Zašto sudjelujemo u očuvanju sustava koji je očito postavljen protiv nas?

Razlog je, ustvrdimo to ponovo, u onoj maloj šansi da ćemo i mi uspjeti stići među onih 1 posto. Ili, barem, da ćemo im se dovoljno približiti da naša egzistencija više ne dolazi u pitanje. Jer, većinu ljudi ne smeta nepravda u svijetu (a nepravedna distribucija ekonomskih vrijednosti je njen najočitiji primjer) sve dok oni sami nisu na ”gubitničkoj strani”. I, eto, sad – obećajem – stižemo do poante, a poanta glasi da je taj ”prolaz” u bolji svijet praktički zatvoren, i to upravo djelovanjem stranka. Evo i zašto, i to – jer smo lokalni medij posvećen lokalnim temama vezanim uz lokalne izbore – na primjeru Opatije i Liburnije.

Šanse su velike da je barem jedna osoba u vašoj obitelji, ili makar u krugu najbližih prijatelja, danas bez posla. Realno je to – posla u privatnom sektoru sve je manje, a i onaj posao koji se nudi, uglavnom se plaća manje nego što to zahtijevaju današnji uvjeti pristojnog života. Međutim, rekli smo – sve dok postoji šansa u uspjeh, spremni smo zanemariti teške uvjete i rintati sve dok ne krepamo kako bismo tu šansu i ostvarili. Zato i nezaposlenima nije neuobičajeno poslati stotine molbi na stotine različitih adresa, i obratiti se s nadom svakome onome tko zapošljava.

A tko, zapravo, danas zapošljava? Pa, uglavnom samo javni sektor. Da, naša verzija američkog sna zapravo je udobna pozicija u nekoj razini javne (ili ‘parajavne’, kakva je recimo Udruženje obrtnika) administracije, sigurna plaća i siguran posao koji nas dijeli od svakodnevnih egzistencijalnih problema realnog sektora.

I sada je ključno pitanje – kako javni sektor zapošljava? Pa, uglavnom kroz natječaje, jel’ da? E, pa – ako tisuće nezaposlenih šalju stotine svojih prijava na sve moguće natječaje za zaposlenje, zašto se to ne događa i na vrlo poželjnim funkcijama u javnom sektoru? Pa, uglavnom zato što znaju da neće pobijediti.

A kako to znaju? Ne zato što nemaju dovoljno znanja, vještina ili obrazovanja, nego zato što nemaju nikoga na visokim pozicijama. Tužna realnost jest – ime pobjednika gotovo uvijek poznato je unaprijed, i ako to nije tvoje ime, onda na takvom natječaju nemaš što tražiti. A ako nam treba potvrda za takvu tvrdnju, slobodno pogledajte natječaje koji su objavljeni u zadnje vrijeme, osobe koje su te natječaje popunile i njihovu povezanost s onima koji su natječaje objavili – ako sami nisu članovi neke stranke na vlasti, vrlo su bliski stranačkim čelnicima.

I kakvi su rezultati takve politike? Pa, s jedne strane, čini se da se sam sustav počeo urušavati – javni proračuni, nekad jamac sigurne plaće, danas su ozbiljno nagriženi, a javni sustav toliko je ”prenapučen” stranačkim zapošljavanjem da su javne vlasti primorane na smanjivanje plaća svim djelatnicima (čisto za usporedbu, ako netko ima volje, može se pogledati masa plaća u javnom sektoru prije mandata ove vlasti i nakon najave o smanjenju plaća, pa da se shvati da će ovo smanjenje zapravo tek amortizirati zapošljavanje u zadnje četiri godine). S druge strane, gasi se nada koja je jedina držala sustav na okupu, a to je nada u pristojnu egzistenciju zbog koje smo bili spremni na žrtvovanja i odricanja, jer jasno je da je igra namještena, i to ne u našu korist. A kad se nada ugasi, što će spriječiti ”revoluciju”? I kad ću prestati sam sebi postavljati pitanja?

Dakle, da zaključimo – javni (stranački) sustav radi protiv samog sebe, jer klijentalističke stranke nagrizaju njegove temelje. Jasno je da se ne možemo svi zaposliti u javnom sektoru, jer je i on (barem na našem području) na rubu kolapsa. Jednako tako je jasno da radnici koji vade utrobu mojoj ulici i ja koji o tome pišem nećemo dovijeka trpiti situaciju u kojoj od vrijednosti stvorenih našim radom bivaju nagrađeni oni čija je jedina vrlina dobro predviđanje izbornog pobjednika, i oni kojima je stranačka iskaznica jedina referenca u životopisu.

Političari često zaboravljaju da je izvor suvereniteta – sam narod. I stoga zaslužuju da ih često na to podsjećamo. Jer, iako se ponašaju kao da su vlasnici jedinica lokalne samouprave kojima upravljaju, i u kojima mogu raditi što hoće, mi smo ti koji su ”na vlasti” – oni su samo ”ruke naše volje”. A ako tu volju ne izvršavaju, onda nam uopće niti ne trebaju – ne ovisimo mi o njima, nego oni o nama…

– Revolucije se ne vode samo na ulicama. Štoviše, one najuspješnije vode se – na biralištima, zaključio sam, možda malčice preglasno, mašući stisnutom šakom nasred ulice. Radnici su me čudno gledali.

– Ma, pročitajte tekst, bit će vam jasnije. Ima neku poantu. Valjda… Nego, Martine, daj mi još jednom objasni ono za barunicu Castelli….

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net