Čovjek koji je volio arhive

quaderna-capituli-lovranensisZa Liburnija.net piše: dr.sc. Amir Muzur
Ima ih koji se oprte silnim znanjem, ali ih sredina zalijeni pa zaspu s tim teretom kao umorne mljekarice na povratku kući. Ima i onih drugih, koji izgaraju u želji da pronađu i objasne, ali im za to nedostaje vještine pa kopaju golim rukama i trate vrijeme i snagu. Ni jedno ni drugo, dakako, nije grijeh, već pravo na različitost: formula uspjeha u svakom poslu, međutim, upravo je kombiniranje znanja i entuzijazma.
Nema te nauke koja može bolje raspaliti amaterski istraživački elan od povijesti. Zaranjanje u tuđa vremena i tuđe sudbine arhetipski je nagon koji mogu susprezati samo američki dosadno-pragmatični umovi poput Henryja Forda ili Billa Gatesa, čiji su sentimenti svedeni na aritmetiku dividenada.
muzur1
Za nas, pismenu običnosmrtničku većinu, bijeg je uvijek dobrodošao: mi biramo vrijeme u koje ćemo otputovati kao što biramo kat u liftu, hraneći tako simpatičnu iluziju upravljanja i mijenjanja. Premda pravi historiografski amateri ne slijede burzovna kretanja, nepisano je pravilo da njihov broj raste onoliko koliko opći standard pada. Tako i u ovom našem vremenu i svijetu, toliko kaotičnijem od bonace onog dvodimenzionalnog svijeta prošlosti koji nas mami, amateri niču kao gljive nakon jesenje kiše. Amateri iz Puharića i Kolavića slažu sjajna genealoška stabla, amateri iz Zvoneće pišu sjajne sage: kamo sreće da amateri iz Zagreba još i sjajno vladaju.
Damir Viškanić bio je amater. Suhonjav i požutjeo od duhana kao pergamena, govorio je škrto, kao da taji, otkidajući iz bilješki u svom rokovniku komadiće lovranske baštine. Za razliku od mnogih amatera, međutim, Viškanić je dobro poznavao najvažnije pravilo metodologije povijesnog istraživanja: tražio je primarne izvore i vjerovao samo njima, a autoritete i sekundarnu literaturu podvrgavao kritici. U Uvodu transliteracije kvaderne lovranskog kapitula, on inteligentno sugerira da je Al-Idrizi u svojim opisima, zapravo, pobrkao Lovran i Rijeku, imputirajući malom Lovranu dimenzije velikog brodograđevnog središta. Ne bi to bilo nimalo čudno i svakako ne bez presedana: još u drugoj polovini XIX. stoljeća njemački je botaničar Heinrich Noë, lutajući ovim krajevima, preporučao da svakako treba prevesti djela dvojice književnih prominenata Istre—Bosiljka i Kumičića (Bosiliak und Kumičić haben Erzählungen aus dem Volksleben in Istrien geschrieben, welche zum Teil wohl eine Übersetzung verdienten.). Pa kako onda neće taj Al-Idrizi, kartograf u službi sicilskog normanskog kralja Ruđera u XII. stoljeću, pobrkati dva mjesta duž tisuću milja duge obalne linije koju je obišao.
muzur2
Kada piše o vazda dubioznoj temi prijelaza sjeveroistočne Istre iz hrvatskih ruku u posjed akvilejskog patrijarha, Viškanić se argumentirano suprotstavlja Margetićevoj teoriji o 1116. godini kao ključnoj, a za Urbar iz 1400. duhovito pokazuje zašto je zlorabljivan kao “dokaz” devinskog vlasništva nad Brsečom i Lovranom.
Ukratko, kada bi čovjek želio parafrazirati naslov monografije ruskog neuropsihologa Lurije, Maljenkaja knjiška o boljšoj pamjati, Viškanićev tekst mogao bi nazvati “Malenim uvodom u velike istine.”
Dakako, Viškaniću se, kao i svakom drugom piscu, tu i tamo potkrade i poneka greška, pa tako on Milanski edikt iz 313. okrivljuje za podizanje kršćanstva na razinu državne religije (dok se to, zapravo, dogodilo tek 391., za cara Teodozija, a Milanski edikt, čija je vjerodostojnost inače vrlo upitna, tek je oslobodio kršćane progona). Isto tako, kada uspoređuje lovranska prezimena, Viškanić krivo poistovećuje “Jajčiće” iz XVI. st. s kasnijim “Jačićima,” koji su u Lovran, zapravo, došli tek u XVIII. st. iz Opatije.
Mira Mirošević uvijek je govorila da autor rječnika mora biti iznimno human, budući da investira enorman trud u nuđenje drugima onoga što je njemu samome poznato. Slično vrijedi i za transliterante: tekst koji je Viškanić pretočio iz glagoljice XV. i XVI. stoljeća ili rukopisne latinice XVII. st. u tiskani hrvatski odnosno talijanski, obilatim je izvorom imena porodica i mjesta, mjernih jedinica, običaja, prava i crkvene povijesti.
Damir Viškanić je bio statističar, nedovršeni ekonomist i nedovršeni bogoslov. Međutim, njegov doprinos liburnijskoj povijesti je dovršen. Dovršen, originalan i dragocjen.

error: Content is protected !!